BANJALUKA - Broj ukradenih bicikala na području grada povećava se iz godine u godinu, a samo za prvih osam mjeseci ove godine prijavljen je čak 51 slučaj.
Prema podacima Centra javne bezbjednosti (CJB) Banjaluka nema pravila da li je riječ o skupljem ili jeftinijem biciklu, kao ni o tome gdje tačno je ukraden. A da lopovi ne biraju kako i kada će ukrasti bicikl, svjedoči i slučaj krađe bicikla čak sa sedmog sprata zgrade.
Načelnik CJB Banjaluka Mladen Marić kaže da su se ukradeni bicikli najčešće nalazili u dvorištima, haustorima zgrada, na ulici, parking prostorima, ali i u urbanim dijelovima grada te da je vrsta otuđenih bickala bila različita.
- U odnosu na prošle godine, broj krađa bicikala se povećava. Od ukupnog broja izvršenih krivičnih djela krađe, kod kojih su predmet otuđenja bicikala, u 2013. godini, nerasvijetljena su 32 krivična djela i u toku je rad na njihovom rasvetljavanju. Pošto se krađe bicikala najčešće vrše iz dvorišta i nezaključanih šupa, građanima se svakako preporučuje da adekvatno obezbijede svoje bicikle - kaže Marić.
Jedan od Banjalučana koji dvije godine traga za čak dva ukradena bicikla je i Zlatko Đukić, koji je u veoma kratkom vremenskom periodu ostao bez bicikala.
- Svako jutro na posao idem biciklom. Radim u centru grada i prvi bicikl sam vezao na parkingu za bicikle u samom centru, računajući da je mnogo ljudi i da se niko neće usuditi da ga ukrade. Kada sam završio sa poslom, našao sam samo pokidanu sajlu. Nedugo zatim kupio sam drugi bicikl i razmišljam o tome da sad počnem da parkiram u parku "Patar Kočić", više je bicikala i kolike su na kraju krajeva šanse da od svih bicikala ukradu baš moj, naročito jer su mi već jedan ukrali. Nakon 15 dana, našao sam samo prerezanu sajlu. Naravno, bicikle još nisam našao. Sada vozim bicikl kojeg iako nije ni skup ni lijep vežem sa dvije sajle pa ako i hoće da mi ukradu bicikl, neka se bar dobro pomuče - kaže Đukić.
Iako je prijavio krađe bicikala, ni dvije godine kasnije nije ih pronašao. Ipak, ima i onih koji su imali više sreće i koji su zahvaljujući dobroj saradnji sa policijom, ali i vlastitoj volji i upornosti, pronašli bicikl.
Ukradi pa prodaj
Jedna od njih je Banjalučanka Nina Štrkić, kojoj je grupa maloljetnika bicikl ukrala ni manje ni više nego ispred vrata stana sa sedmog sprata.
- Razlog zbog kojeg sam se ozbiljno posvetila da vratim ono što je moje je taj što mi je dosadilo da mi se stvari otimaju i da mi se ugrožava porodica. Nije prvi put da mi se dešavaju ovakve stvari, tačnije ovo je treći put da je neko od moje porodice ili ja bio na meti banjalučkih lopova i idiota. Pijre par godina na gradskom mostu ukrali su mi telefon, pa su mi prošle godine napali majku na Venecija mostu i sad su mi došli pred vrata da se iživljavaju.
Zato mi nije bilo teško krenuti za delinkvenatima koji su mi otuđili bicikl, zahvaljujući prije svega vjereniku i prijateljima, ali i policiji. Ono što me držalo više od 15 dana u strpljenju da ostvarim šta sam zacrtala, bio je više inat, nego želja da vratim bicikl. Imala sam i sreću da je "moj delinkvent" bio poprilično glup, pa je bicikl uslikao pred vratima mog stana, nakon toga postavio sliku na "Pik" da bi ga prodao, što je policiji bio dovoljan materijalni dokaz sa autentičnim detaljima da se akcija lakše realizuje.
Predstavili smo se kao kupci i zajedno sa inspektorskom ekipom u pozadini, našli sa "prodavcem" u Budžaku, koji je inače sa Mejdana, odakle su i ukrali bicikl i dalje je sve jasno. Žao mi je samo što su maloljetni, pa vjerovatno neće odgovarati za svoje postupke. Strašno je kakv šljam hoda slobodno našim gradom i može da radi šta hoće, samo zato što "nemaju dovoljno godina" - kaže Štrkićeva.
"Ostavi moj bicikl na miru"
Dokaz da sve više Banjalučana bezuspešno traga za svojim dvotočkašem je i grupa na Fejsbuku "Ostavite moj bicikl na miru", koja trenutno ima više od 2000 članova i na kojoj svakodnevno mogu da se vide novi komentari kao što su "ukraden mi je bicikl", "da li je neko vidio ovaj bicikl" i slični.
Banjalučani u ovoj grupi svakodnevno razmjenjuju informacije i postavljaju fotografije ne bi li neko ugledao njegov bicikl, a samo postojanje ovakve grupe, kako kažu njeni članovi, od velikog je značaja svima koji su bar jednom doživeli slično iskustvo.