BANJALUKA - Naučnici nas neprestano podsjećaju da je vijek u kojem živimo „vijek vode“, koja će postati vrednija od zlata.
Mi, koji vode još uvijek imamo u izobilju, uzimamo je za nešto što se podrazumjeva. Tako je i s Banjalukom i njenim Vrbasom. Grad je obale te rijeke prigrlio s obje strane, sljubio se s njima, često uzimajući od rijeke i ono što mu ne pripada.
Banjaluka i Vrbas neodvojivi su jedno od drugoga. Od prvih proljetnih zraka do prvih jesenjih kiša, uz rijeku, koja teče moćna i bistra, odvija se život. Iako grad ima na Vrbasu samo jednu uređenu plažu,od Novoselije do Ade, decenijama su u naseljima oslonjenim na rijeku građani sami pravili i čuvali svoje plaže. Jednako da za ljetnih vrućina potraže osvježenje u rijeci, ali i da u predvečerja težinu sparine nadvijene nad grad zamijene povjetarcem koji dolazi s Vrbasa.
Malo je onih koji su u ovom gradu rođeni do početka sedamdesetih godina prošlog vijeka, a da vam neće ispričati da ih je otac naučio plivati na Studencu, Halilovcu, Brodarskom, Adi...
Svoju priču o Vrbasu imaju i ribari. Oni s ponosom kažu da se gotovo cijelim njegovim tokom može zabaciti udica i iz rijeke izvući pastrmka, lipljen, mladica.
Vrbas i Banjaluka vezani su i za posebnu vrstu čamaca i poseban način na koji se oni voze, „guraju“ uz riječne brzake. Vitki ljepotani i na njima momci s dajakom u ruci i djevojkom na pramcu. U tim čamcima mladići, iz generacije u generaciju, dokazuju svoju snagu i spretnost.
„A, i ljubovalo se na tim čamcima, pa je slikar Lojzo Ćurić, dalekih pedesetih godina, na tom čamcu šarmirao svoju Enisu“, kazaće pjesnik Jovan Bojović.
Devedesetih godina, obale Vrbasa su opustjele. Nestali su čamci, zamukla je sevdalinka koja se u večeri rane „razlijevala“ s obala rijeke.
Danas je rijeka ponovo oživjela i njom ponovo polove čamci. „Guraju“ ih neki novi klinci da zadive i osvoje djevojke koje ih pogledima prate ušuškane u hladovinu drveća na obali.
Svemu tome fotoreporter Slobodan Rašić posvetio je poseban omaž. Od ranog djetinjstva, odrastajući uz samu rijeku, upijao je njen miris, boje i zvukove. Pa ih je kasnije brižljivo bilježio fotoaparatom. I snimao zvukove vode, udarce dajaka u kameno riječno dno, pjesmu ptica, žamor ljudi. I kao žal što njegov kvart nikada nije imao vlastiti čamac, izradio je makete četiri čamca. S različitim kljunovima, koji su kao i sve, tokom vremena bili podložni modi koju su njihovi graditelji kreirali.
A, vrbaslije, kako sebe nazivaju najveći ljubitelj rijeke Vrbas, i dalje raspravljaju kakve je boje Vrbas. Kakve je, stvarno, boje Vrbas? Zelen, smaragdnozelen, modar, mrk, biserli...
„Neko je jednom kazao da je Vrbas vrbasli boje! To mi nekako najbolje i zvuči. Vrbasli boje. Baš tako, a ko ne vjeruje, ili mu to nije baš jasno, neka dođe i prođe od Tijesnog do Ade i sve će mu se samo (u)kazati“, napisao je jedan od obožavalaca svoje rijeke.
