Jedan od banjalučkih portala javlja, preminuo je deda Cile. Čitam, ma kakav Cile, to je moj Čika Mićo! Mićo Predragović! Iz nekog razloga cijeli dan mislim o pjesmi "umro je najveći mrav" Atomskog skloništa. Da se ne uvrijedi Mićo, nije on bio mali i beznačajan u našim životima. Naprotiv. Ali je bio kao mrav, vrijedan bez predaje, iz dana u dan.
Godinama smo se sretali po banjalučkim lokalima, parkovima, raznim skupovima, a oni koji su radi odlasku na utakmice, sretali su ga i tamo. Uvijek s osmijehom i punom torbom košpica, kikirikija, smokija,... Ali nikad nametljiv, nikad napadan i naporan. Kada je pričao, u odmoru između obilaska grada, kazao bi da su njemu i babi penzije male, da ovako nadoknađuje što nedostaje u budžetu, ali da mu nije teško.
Neka se ljute dušebrižnici, silni i ini, ja bih Miću svrstao u red s Čika Alom, Borisom Testenom, ostalim "velikim mravima" našeg grada.
Kao mlad novinar salijetao sam ga dugo da mu postavim par pitanja i priču pošaljem dalje. Kada je odustao bilo mi je krivo. Priznajem, bio sam i pomalo ljut. Onda sam se sjetio da ni moj djed, niti bilo ko sa svojih 70 i kusur, ne bi htio da se eksponira. "Šta ima o meni da piše, ko sam ja". Svaki novinar ima tu jednu priču koju nije napisao, ja sam se već i pomirio s tim da ovu nikad neću. Kad pogledam zašto sam, bolje da i nisam.