Banja Luka

Bez trapista Banjaluka ne bi bila ono što je danas

Bez trapista Banjaluka ne bi bila ono što je danas
Foto: Anadolija | Bez trapista Banjaluka ne bi bila ono što je danas

BANJALUKA - Trapistički samostan, odnosno opatija "Marija Zvijezda" u Banjaluci, koji je kroz istoriju ostavio neizbrisiv trag na život u gradu na Vrbasu sutra slavi 150. godišnjicu postojanja. Sir trapist, prva hidrocentrala, pivara, most preko Vrbasa, prva bolnica, visokoškolska ustanova, osnovna i zanatske škole ono su po čemu će Banjalučani uvijek moći pamtiti redovnike ovog samostana.

U periodu između dva svjetska rata ovaj samostan je bio najveća trapistička opatija u svijetu sa preko 200 redovnika, a danas ih je u samostanu u banjalučkom naselju Trapisti svega dvojica. 

Franjo Komarica, biskup banjalučki, uoči obilježavanja značajne godišnjice ispričao je da je u pitanju jedinstvena vjerska, kulturna i civilizacijska institucija zbog čega se i jubilej obilježava pod sloganom "Marija Zvijezda u Banjaluci, Evropa u Bosni i Hercegovini", jer su "ćutljivi ljudi" došli iz 16 evropskih zemalja i donijeli na ovo područje ono najvrijednije što je Evropa tada imala, konstruktivni, radišni duh, duh univerzalnosti, širine, zauzetosti za čovjeka u njegovoj integralnosti, duhovnoj i materijalnoj potrebi. 

"Danas Banjaluka ne bi ni izdaleka bila ovakva kakva je da nije bilo ovih izuzetno zaslužnih Evropljana ovdje koji su donijeli mnoge inovacije, napredak u svakom pogledu, duhovnom, ali i ekonomskom, općem, kulturnom, obrazovnom, odgojnom, medicinskom i industrijskom. Zato mi je žao da sam ja kao rođeni Banjalučanin svjedok svih ovih proteklih 70 godina da su se lokalne vlasti i bivše i sadašnje države ovako maćehinski ponijele prema najvećim dobročiniteljima ovog grada i ove regije i da nakon prestanka bivše zemlje za razliku od drugih kojima je vraćena oduzeta imovina i omogućeno nešto konstruktivno da se radi na tom području, bilo u zgradama, zemljištu, šumama, nama se, odnosno katoličkoj crkvi, nije ništa vratilo", kazao je Komarica. 

Istakao je kako postoje mnoge ideje na koji način bi se vraćanjem imovine mogao dati doprinos cijelom društvu, a da stalno "kucaju na ta vrata, koja su još uvijek zatvorena, pustim izgovorima". 

"Želim stvoriti tu jedan centar, evropski centar za mir i pomirenje, izgradnju zajedničkog života za međunarodne međuvjerske susrete cijele Evrope, baš zato što je prije 150 godina dolazak trapista nas to zadužio", istakao je Komarica. 

Na pitanje koliko Banjalučani znaju i cijene ono što su trapisti uradili za ovaj grad biskup banjalučki istakao je da neki znaju više, neki manje, ali "u vodećim ljudima našeg grada i entiteta ima premalo svijesti šta su trapisti ovdje radili".

Radostan je kaže što je mnogo više onih koji nisu Banjalučani, a koji dolaze u Trapiste da se upoznaju sa nekadašnjim životima redovnika. Volio bi da se pravedno počne valorizovati što su ovi ljudi ostavili svoje kosti u tuđini.

"Ako su oni gradili ovaj grad možemo im bar reći hvala. Nema ni jedne ulice, trapističke ulice, nema ulice Franza Pfannera nigdje, kao što nema velikih drugih ljudi zaslužni za ovaj grad koji su katolici", kazao je Franjo Komarica i dodao da u cijeloj jugoistočnoj Evropi nema ničega sličnog kao što je "Marija Zvijezda" u svojoj prošlosti. 

Mons. Ivica Božinović, župnik u Presnačama kaže da su 21. juna 1869. godine na ovo područje prispjeli prvi trapisti. 

"Osnivač samostana 'Marija Zvijezda' Franz Pfanner je došao nešto ranije kupio zemlju s ove strane Vrbasa i pozvao svoju braću koja su se tada nalazila u Zagrebu da dođu i rekao ja sam osigurao zemljište, osigurao samostan i kada su došli zatekli su ovu kućicu koja se nalazi iza mojih leđa, tu kućicu danas trapisti zovu kolijevka jer su iz nje nikli", rekao je Božinović. 

Kućica se nalazila malo dalje od današnje lokacije samostana i služila je da se tokom ljeta u njoj nešto sačuva, a tu su prvi trapisti proveli tri mjeseca. Kada su vidjeli da neće moći preživjeti nadolazeću zimu kraj potoka Raškovca sagradili su svoj prvi privremeni samostan i uselili se u njega nakon tri mjeseca.

Kasnije su počeli gradnju većeg samostana na području današnje pivare, a tu su bila zanatska i industrijska postrojenja, sirotište i škole.

"U sklopu tog samostana bila je i crkva koja se nalazila u blizini današnje hidrocentrale, pedesetih godina prošlog stoljeća iz čista mira porušena po naredbi tadašnjih vlasti i od nje više nema ni traga", ispričao je Božinović. 

Četvrti samostan današnja je Klinika za ortopediju i traumatologiju Univerzitetsko-kliničkog centra Republike Srpske, gdje su trapisti živjeli do 1945. godine kada su ovi objekti nacionalizovani. Osamdesetih godina prošlog vijeka trapisti su sagradili mali samostan koji i danas služi. 

"Trapisti su imali škole na svim nivoima, pučka škola, osnovna, zanatske škole, humanistička gimnazija i visoku filozofsko-teološku školu za svoje kandidate. U Trapistima se moglo završiti tridesetak zanata, kad bi neki dječak završio zanat dobijao je list osposobljenja, najosnovniji alat i slali su ga majstoru da ga obučava dalje", ispričao je on i dodao da je donedavno, a možda ima i još ljudi koji su s ponosom govorili da su zanat završili zanat upravo kod trapista.

Čuveni sir trapist proizvodio se u Novoj Topoli i Aleksandrovcu.

"Trapisti su imali tamo dvije filijale, budući da su tu bili njemački kolonisti, vrlo napredni u poljoprivredi od njih su otkupljivali mlijeko uz svoje krave i pravili su za ono vrijeme ogromne količine sira, putera, maslaca i bili su službeni dobavljači za Bečki i Beogradski kraljevski dvor", ispričao je Božinović. 

Proizvodnja sira obnovljena je 2008. godine u Aleksandrovcu u blizini Banjaluke, a u samostanu su ponosni jer je njihov trapist jedini originalni. Recept za izradu sira trenutno zna samo jedan redovnik, dok je drugi počeo da uči. 

Prva sijalica u Banjaluci zasvijetlila je upravo iz hidroelektrane koju su trapisti podigli, i to prije nego u daleko razvijenijem Zagrebu. Prvo su kupili parnu mašinu, ali pošto je trošila puno drva, na Vrbasu su postavili manju turbinu, zatim i veće turbine, sagradili su betonsku branu, te drveni most, koji se danas koristi kao pješački most. Za hidrocentralu kaže da je šteta da nije postala muzej, jer je radila do prije 40 godina, ali danas je devastirana i čeka neka bolja vremena. 

"Svatko tko se imalo bavio trapistima zna da Banjaluka ne bi bila ono što jeste jer oni su imali zaokruženu cjelinu, jedan privredno-poljoprivredni zanatski kombinat za ono vrijeme", kazao je on. 

Prema njegovim riječima kada su počeli sa gradnjom pri uvozu eksera, tadašnja carina nije znala šta je to. Hroničar je zapisao da za jedan stub kakve su koristili pri izgradnji mlina bilo potrebno 48 volova i 24 seljaka, dok "naš brat sa četiri konja dovuče to sam". Kad se crkva gradila korišteni su lokomobili, dizalice, prema riječima Božinovića u pitanju je prvi objekat sagrađen "portland" cementom u koji je ugrađena armatura jer do tada toga nije bilo.

Župa Presnače, kaže Božinović, doživjela je sudbinu župa Biskupije banjalučke i ovog kraja, sada tu živi oko 150 katolika od predratnih 2.500.

"Kada smo prije 10 godina slavili 140 godina samostana tada su različiti dužnosnici i ovog entiteta, a bili su prisutni, obećavali da će - jer trapisti to zaslužuju, imovina barem u dijelu u kojem je moguće biti vraćena. Prošlo je 10 godina ništa se nije dogodilo", dodao je Božinović. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije