Banja Luka

Pratite nas na Google news

Diana Budisavljević u Beču ima park, a u Banjaluci ni ulicu

Diana Budisavljević u Beču ima park, a u Banjaluci ni ulicu
Diana Budisavljević u Beču ima park, a u Banjaluci ni ulicu
Dejan Tovilović

Ni sedam decenija poslije Drugog svjetskog rata Diana Budisavljević, heroina koja je iz ustaških logora smrti spasila više od 12.000 srpske djece, ne može da izađe iz svojevrsnog mraka u koji je bačena neznanjem, pa nije dobila sve poštovanje i priznanje koja je zaslužila.

Vijest da je jedan park u Beču dobio ime po ovoj ženi je u Banjaluci, gradu koji je od Jasenovca udaljen sedamdesetak kilometara, a u kojem žive neki koje je ona spasila, prošla gotovo nezapaženo.

Nevjerovatno je da ni do današnjeg dana u Banjaluci ne postoji ulica sa njenim imenom.

Pojedinci kažu kako su po ovom pitanju najviše zakazale ustanove, iz ustanova poručuju kako je za to zadužena lokalna zajednica, a iz nje opet poručuju kako i pojedinci i ustanove treba da se angažuju.

Draško Kremenović, predsjednik Komisije za utvrđivanje prijedloga imena naselja, ulica i trgova u Gradskoj upravi Banjaluka, kazao nam je u petak da postoji inicijativa da Diana Budisavljević dobije ulicu u Banjaluci i da je u proceduri.

"Prijedlog je stigao i nije odbijen, tako da se traži rješenje. Čim bude utvrđena nova ulica, to će biti riješeno", kazao je Kremenović.

Kako ipak nezvanično saznajemo, predlagači traže da to bude ulica u centru grada, međutim tu sve ulice već imaju nazive.

Inače, Diana, humanitarka austrijskog porijekla, a koja je bila udata za zagrebačkog Srbina, djecu je iz logora NDH izvlačila na razne načine, često uz veliki rizik, koristeći svoj društveni položaj.

Sprovela je brojne akcije spasavanja i prikupljanja pomoći, kao i prevoza i udomljavanja djece, i vodila kartoteku s podacima o mališanima kako bi se nakon rata ponovo vratili porodicama.

Strahote i patnje djece koju je sretala po raznim logorima koštale su je i zdravlja jer je preživjela tri nervna sloma, kao i tifus, koji je tada harao.

Poslije Drugog svjetskog rata se vratila da živi u rodni Inzbruk, gdje je umrla 1978. godine.

U svom dnevniku je opisivala stanje i uslove u kojima su se nalazila djeca logoraši, njihova mučenja, stradanja i umiranja, strepnju za njih, za sebe, kao i susrete i razgovore sa nekim od najvećih ratnih zločinaca.

Park kao simbol zbližavanja

Od prije nekoliko sedmica jedan park u Beču nosi njeno ime, na inicijativu Srpskog kulturno-prosvjetnog društva "Prosvjeta" u Austriji, čiji su članovi, nakon što smo im saopštili da Banjaluka i dalje nema ni ulicu, ostali iznenađeni.

"Mi smo mislili da je ulica u Banjaluci već gotova stvar, jer je vrlo logično da ona bude tamo", kazali su iz "Prosvjete".

Kako su nam ispričali, park se nalazi na keju pored bečkog kanala, u devetom okrugu, i dio je lijepog šetališta koji je namijenjen najmlađima, a proces je bio dugotrajan.

"Inicijativa je pokrenuta još 2011. godine, a cilj je bio podsjećanje na veliko djelo te heroine, kao i pokušaj da nju, kao simbol koji zbližava Srbe i Austrijance, afirmišemo kroz podsjećanje na njen humanitarni rad. Imali smo puno posla praveći info-večeri o Diani kako za bečke Srbe, tako i za Austrijance, a radilo se i na lobiranju i komunikaciji sa institucijama", kazali su nam u "Prosvjeti".

Arie Livne, šef Predstavništva RS u Izraelu, kaže kako nije znao da jedan bečki park nosi ime po Diani, te da smo mi prvi koji smo mu to saopštili.

Kako ističe, posao i borba koje su ljudi u Austriji vodili su ga obradovali i učinili zadovoljnim.

"Za nas bi se moglo reći sasvim suprotno. Nisam zadovoljan. Ako je neko kriv, svi smo krivi. Ovo ukazuje na naše nepoštovanje istorije i ljudi koji su nam pomogli i to može da se odrazi jako negativno u budućnosti ako nam pomoć bude potrebna, jer oni mogu da se sjete kako onima koji su nam pomogli nismo odali počast koju zaslužuju", kazao je Livne.

Kako kaže, više nema šta da se čeka, pa se nada da će odmah nakon što u RS bude formirana nova vlast krenuti u proces dobijanja parka ili ulice u Banjaluci koji će nositi ime Diane Budisavljević.

Krajnje vrijeme

"Moramo to da uradimo u spomen na ovu veliku ženu. Ovo neće ići na čast pojedincima, nego cijelom srpskom narodu, i krajnje vrijeme je da to uradimo. I sam osjećam krivicu jer nisam ništa po ovom pitanju učinio. Sa svoje strane u narednom periodu ću pomoći sve što je u mojoj moći", kazao je je Livne.

Kako kaže, neznanje je možda i najveći razlog zašto Diana i dalje nema svoj prostor, koji je i te kako zaslužila.

"Ako bismo na ulici napravili anketu i pitali nekoliko stotina ljudi za nju, malo ljudi bi znalo o kome govorimo. I to je jedan od razloga zašto ništa nije urađeno, ali ne oslobađa krivice one koji znaju šta je ona radila. Dovoljna je samo jedna odluka grada Banjaluka i ništa više kako bi ona dobila ulicu", rekao je Livne.

Sporadična gesta

Prema mišljenju Zorana Pejašinovića, direktora banjalučke Gimnazije i istoričara, zaborav kojim je Diana "nagrađena" je sramota svih.

"Prije nekoliko dana sam dobio informaciju da je jedan vajar iz Novog Sada napravio njenu bistu i da je želi pokloniti Banjaluci. To je lijep gest, ali sve je to sporadično i individualno i mi to ne rješavamo sistemski", kaže Pejašinović.

Prema njegovim riječima, postoje institucije koje treba da se bave ovim pitanjem i one bi konačno trebalo da se uključe.

"Ona je zaslužila mnogo više od biste u Banjaluci kao jednoj prijestonici. Ona zaslužuje pravi spomenik koji će biti urađen na čestit i kvalitetan način kao što je to rađeno prije više decenija Petru Kočiću i iskreno mi je žao što institucije nisu ništa uradile po ovom pitanju", naglasio je Pejašinović.

Kako je ocijenio, priča o odnosu prema Diani je ujedno i priča o nama.

"Sve ovo je velika sramota koje nismo ni svjesni. Ako to ne uradimo, biću grub, ali ne treba ni da postojimo. Ako ne poštujemo ženu koja je spasila toliko hiljada srpske nejači i ako joj nakon 70 godina ne možemo dati spomenik ni ulicu nakon toga, pitanje je treba li i da postojimo", kaže Pejašinović.

Dodaje da je jedan od razloga što tolike godine ova žena nije imala svoj prostor ni u udžbenicima ni u javnosti i vrijeme jake ideologije i komunističkih ideala.

Lik i djelo heroine će biti ovjekovječeno na filmu koji snima Tihomir Stanić.

Priznanja

  • Zlatna medalja "Miloš Obilić" za ispoljenu hrabrost i djela ličnog herojstva. Medalja je dodijeljena povodom Dana državnosti Republike Srbije 2012. godine.
  • Prvi je nosilac novoustanovljenog odlikovanja Srpske pravoslavne crkve "Carica Milica" (2011) za plemenitost i humanitarni rad.
  • U rodnom Inzbruku 2011. dodijeljen joj je Orden II reda.

Dio iz dnevnika

10. jul 1942. Stara Gradiška

"Neka djeca već prije su bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Umrla su djelimično tamo, a djelimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu; kakva neizmjerna tuga, kakva bol."

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije