Na proslavi 60 godina mature Učiteljske škole, održanoj danas u učionici Prirodno-matematičkog fakulteta, 11 od ukupno 32 đaka četvrtog D, prisjetilo se uz suze i smijeh davno prošlog đačkog doba.
Sada već u devetoj deceniji života, bivši đaci i učitelji okupili su se u bivšem prostoru Učiteljske škole i drhtavim glasovima prepričavali dogodovštine iz nekih sretnijih i bezbrižnijih vremena.
Ozarenih lica što su opet zajedno, te što još jure u vozu zvanom život, nisu zaboravili ni one koji su ga napustili, pa su u njihovu čast druženje počeli minutom ćutanja.
"Imali smo cilj zacrtan pred sobom, biti prosvjetari, lučonoše, otvarati vidike mladim kao što su nekada i nama naši profesori. Bili smo mladi i lijepi, za brigu smo znali samo kada se dobije neka loša ocjena", sjetno priča Slavko Guzijan.
Dodaje da su radeći sa djecom ostali mladi duhom, ali da ih i njihovi sastanci podmlađuju. Svakog 19. juna sastaju se uz kafu ispričaju i poneki vic. Kaže da su s godinama naučili da život i sreću čine male stvari i trenuci kao što je ovaj susret.
Vuka Kesić-Kamburov, osamdesetogodišnja učiteljica u penziji, kaže kako tih godina kada je ona bila đak nije bilo lako pohađati školu, a bogami ni biti učitelj.
"Uslovi su bili veoma teški, neke je rat omeo pa su duboko u trećoj deceniji sjeli u školske klupe, a drugi su, pak, poslije jasenovačke golgote smogli snage da se bore za svoju budućnost", priča ona.
Dodaje da su đaci većinom bili seljačka djeca, koja su živjela u internatu i borila se.
Oprostili su se stihovima Vladislava Petkovića Disa: "Prošli su aprili i mi više nismo i nećemo biti ono što smo bili."
