Od kada je 1988. godine postao jedan od prvih zaposlenih radnika Zavoda distrofičara u Banjaluci, četrdesettrogodišnji Željko Ban je uvjeren da će na istom mjestu dočekati penzionerske dane.
Životna priča čovjeka kojem je u dobi od dvije godine dijagnosticirana mišićna distrofija počinje u Kreševu. Odrastao je u petočlanoj porodici, uz roditelje i dvije sestre.
Iako je njegovo tijelo vezala za invalidska kolica, teška i progresivna bolest nije zarobila njegovu želju za sticanjem znanja. Ljubav prema računarima otkrio je u doba adolescencije, a po završetku srednje škole u Sarajevu počinje ozbiljnije da se bavi grafičkim dizajnom i programiranjem. Nekoliko godina kasnije dolazi u Banjaluku.
`Kada sam čuo za projekat 'Zaposlenje i stanovanje pod istim krovom' konkurisao sam i postao jedan od prvih zaposlenika u Zavodu distrofičara`, priča Željko Ban.
Tada je imao 24 godine, a posao je za njega značio toliko željenu samostalnost.
`Bilo je to ostvarenje mojih snova. Ne biti teret ni roditeljima, ni društvu za mene je predstavljalo sasvim novi početak, novi život`, dodaje on.
U zadnjih dvadesetak godina Željko je iskusio, kako kaže, i `zlatne i sušne godine`. Kao najljepši trenutak u životu izdvaja poznanstvo sa Mirjanom, sa kojom živi već 17 godina.
`Mirjana i ja se poznajemo više od 20 godina. I ona je štićenica Zavoda, a bavi se grafičkim dizajnom`, kaže Željko.
Pored obaveza koje ima kao šef smjene u štampariji Zavoda, Željko završava studije informatike. Slobodne trenutke provodi sa Mirjanom i prijateljima, a svoju budućnost vidi na istom mjestu na kojem je počeo karijeru. Tu je napravio prvi korak ka samostalnosti, koja mu je donijela zadovoljstvo i samopouzdanje.