Kako bi pobjegli od usamljenosti, stekli nova prijateljstva i uljepšali pozne dane, sve više Banjalučana treće životne dobi svakodnevno posjećuje Dnevni centar za stare osobe u naselju Starčevica.
Korisnici Centra ističu da su u njemu pronašli lijek protiv samoće, a uz zajednička druženja i smijeh, tvrde, uspijevaju zaboraviti sve probleme.
Osamdesetšestogodišnja Manda Sarić najstariji je posjetilac Dnevnog centra i u njemu je, ističe, od prvog dana. Ova vitalna bakica, koja već godinama živi sama, priča da je u Centru pronašla drugi dom i porodicu.
"Muž mi je davno umro, a djeca su mi se rasula po svijetu, svako svojim putem. Nedavno mi je umrla i jedna kćerka. Ostala sam sama, a samoća je gadna. Kada sam saznala za ovaj centar, srećnije osobe od mene nije bilo. Od njegovog osnivanja svakodnevno dolazim. Stekla sam nove prijatelje sa kojima u druženju provodim svoje staračke dane", priča baka Manda.
Ovdje vrijeme brzo prođe, složni su svi, uvijek se nešto dešava, a ponekad je minut razgovora dovoljan da uljepša cijeli dan. I Banjalučanin Đuro Radojčić utjehu od samoće pronašao je u Centru.
"Ljudi koji su sami zbilja pate od samoće. Dolazak u Centar starijoj populaciji, naročito nama koji živimo sami, mnogo znači. Mislim da se svi ovdje osjećaju prijatno i ugodno. Druženje i razne aktivnosti u koje smo uključeni jako dobro dođu. Takođe, kada imamo neki problem, onda ga ovdje ispričamo i nekako se osjećamo bolje kada ga podijelimo s nekim ko vas želi saslušati", priča ovaj osamdesetogodišnjak.
Dodaje da je društvo, nažalost, zapostavilo najstariju populaciju.
"Mislim da bi ovakvih centara u gradu trebalo biti mnogo više. Takođe, domovi za stare bi trebalo da budu prihvatljivijih cijena. Rijetko ko danas od nas našim jadnim penzijama može platiti neki od tih domova. Pripadam generaciji koja je puno napravila za ovo društvo, a koja je veoma malo dobila od njega", smatra ovaj penzioner.
Penzionerke Nadeta Muftić i Savka Čubrilović takođe ističu da uživaju u svakom trenutku provedenom u Dnevnom centru, čiji su redovni posjetioci otkako je otvoren.
"Društvo je divno, zajedno pijemo kafu, jedemo, pričamo, šalimo se… Ovdje nikad nije dosadno", poručuju one.
Pripadnici najstarije populacije ističe da su posebno ponosni na "bratstvo i jedinstvo" koje vlada u Centru. Kako kažu, Centar posjećuju članovi različite strukture, svih vjera i nacija.
"Osim rođendana i Nove godine zajedno proslavljamo i sve vjerske praznike i slave. Pripremimo malu zakusku i tako zajedno svi obilježimo praznik, bilo da su u pitanju katolički i pravoslavni Božić ili bajram", pričaju korisnici Dnevnog centra.
A prema riječima Vlatka Malbašića, rukovodioca Dnevnog centra za stara lica, cilj otvaranja istog je da se kod najstarije populacije smanji osjećaj usamljenosti i izolovanosti, kako bi se što bolje integrisali u društvo.
Kako bi podijelili svoje teškoće i usamljenost sa drugima i kroz druženje rješavali probleme, u Centru, između ostalog, organizuju psihosocijalne i kreativne radionice.
"Psihosocijalne radionice su namijenjene za podršku, motivaciju i uopšte jačanje psihosocijalnih vještina naših korisnika i njih organizujemo dva puta sedmično. Teme kojima se najčešće bavimo su usamljenost, povjerenje, samopoštovanje, komunikacija sa mlađima, solidarnost i podrška… Mnogi korisnici Centra se na tim radionicama otvore, kažu sve što im je na srcu", kaže rukovodilac Centra.
Kada su u pitanju kreativne radionice, Malbašić priča da sve sadržaje nastoje da prilagode svojim korisnicima, njihovim željama i potrebama, a pružena im je mogućnost da oni sami osmišljavaju i realizuju kreativne sposobnosti.
Dodaje da uoči dočeka Nove godine uvijek organizuju kreativne radionice na kojima izrađuju čestitke, svijećnjake, slike i druge ukrasne predmete, a zatim te radove izlažu.
"Uoči Nove godine Centar su posjetili učenici volonteri Osnovne škole 'Dositej Obradović', sa svojom učiteljicom Dijanom Vukićević, gdje su korisnicima Centra pomagali u izradi čestitki", navodi Malbašić, dodajući da im povremeno u posjetu dolaze i volonteri, srednjoškolci iz Katoličkog školskog centra, koji takođe učestvuju u radionicama.
A jedan od kreativnih tvoraca radova, čije slike ukrašavaju zidove Centra, jeste 77-godišnja Božana Grozdanić-Živanović. Ova učiteljica u penziji svojim uputama pomaže u izradi ručno rađenih umjetnina, na kojima bi pozavidjeli i umjetnici.
"Ljudi u mojim godinama često osjećaju kako odumiru fizički, kako gube volju za mnoge stvari. I ja kada ležim kod kuće često uhvatim sebe kako sam oslabila voljno. Međutim, ovdje u Centru je druga priča. Tu još imam volje i snage da zajedno sa prijateljima, učestvujući u radionicama, ispoljim bar jedan djelić svoje nekadašnje kreativnosti", priča ova bivša učiteljica, koja je izdala i dvije zbirke pjesama.
Da bi posjetioci Dnevnog centra što više uživali u boravku, za njih organizuju i razne druge sadržaje, kao što su muzička i kulinarska radionica, ali i dan anegdota i šala.
"Ispočetka je dan anegdota i šala trebalo da bude samo petkom i da tu korisnici pričaju anegdote iz svog života. Međutim, vremenom su se počeli pričati i vicevi, to im je postalo interesanto, tako da sada u stvari dan anegdota i šala imamo svakodnevno. Pitali su me mogu li pričati masne viceve, a ja sam im u šali rekao: 'Pa punoljetni ste, nije problem'", priča Malbašić.
Četvrtak je predviđen za muzičku radionicu, gdje članovi Centra uživaju u
pjevanju starogradskih pjesama i sevdalinki.
"Svi oni jako vole pjevati, vole se družiti. Na jesen smo organizovali izlet u Kneževo i bilo je zaista predivno. Ponašali su se kao omladina, sjedilo se na klupama, po stepenicama, pjevalo se uz gitaru... Mnogima je ovaj izlet ostao u nezaboravnom sjećanju", priča rukovodilac Centra.
A kako bi se osjećali "kao kod svoje kuće" i u društvu ih smatrali korisnim, članovi Centra sami vode računa o čistoći prostorija, prave kafu, čaj i poslužuju jedni druge. Takođe, svi su uključeni i u pripremanju toplog obroka, a na dan naše posjete Centru uveliko su pripremali sarmu.
Kako bi se razgibali i bili u kondiciji, članovi svakodnevno rade tjelesne vježbe i gimnastiku, a veoma često uz muziku i zaplešu. Na raspolaganju im je i sobni bicikl, koji je postao omiljena sprava za vježbanje mnogim muškim korisnicima Centra.
Razgovarajući sa ovom najstarijom populacijom ne može se zaobići tema njihovog teškog položaja u društvu. Za većinu članova koje smo zatekli u Centru penzija nije dovoljna ni da podmire osnovne životne troškove. Da bi penzioner danas preživio, složni su svi, treba biti pravi mađioničar.
Sedamdesetjednogodišnji Jovo Stojaković, koji živi sam, kaže da sa penzijom manjom od 400 KM jedva sastavlja kraj sa krajem.
"Veći dio penzije mi ode za režije, koje moram platiti, a za hranu i ostale potrebe šta ostane. Puno mi znači dolazak u Dnevni centar. Da nema ovog centra, ne bih skoro nikako mogao živjeti. Ovdje imamo osnovnu zdravstvenu njegu, mjere nam pritisak i šećer. Imamo dnevno dvije kafe i topli obrok. Velika je stvar i što imam društvo, jer živim sam. Preporučio bih svim starijim građanima koji su sami da dođu u Centar da se družimo", poručuje ovaj penzioner.
Posjete ugroženima
Prema riječima Vlatka Malbašića, Dnevni centar za stara lica trenutno svakodnevno ili povremeno posjećuje 26 korisnika.
"Osim njih, postoji grupa od 15 korisnika koji pripadaju težoj socijalnoj kategoriji. Njih obuhvatamo našim humanitarnim akcijama kojima nastojimo ovoj grupi pomoći u materijalnom smislu", kaže Malbašić.
Dodaje da takođe jednom nedjeljno posjećuju stare osobe, njih 13, koje žive same u ruralnim područjima.
