Stojan Bijelić je jedan od pouzdanijih hroničara tridesetih godina prošlog vijeka, koji je perom zapisao mnoge detalje o banjalučkoj prošlosti.
Rođen je 30. avgusta 1867. godine u Krajini, a Banjaluku je vrlo brzo zavolio. Pisao je za "Vrbaske novine", u to vrijeme zvanično glasilo Vrbaske banovine. Bijelić je objavljivao i priloge izvan svojih serijala "Iz banjalučke prošlosti" i "Bosanska Krajina u prošlosti".
On je kao nastavnik obilazio Bosnu i Hercegovinu, a bio je nastavnik ili direktor mahom u trgovačkim školama u Trebinju, zatim Bihaću, Brčkom, odakle je premješten u Livno, a nastankom Kraljevine SHS došao je u Banjaluku. Ovdje je bio direktor Više djevojačke škole do njenog preimenovanja u Žensku građansku školu 1925. godine, i bio direktor sve do penzije. Dolaskom u Banjaluku oženio se drugi put, a supruga mu je postala Jelena Ivezić.
O Stojanu Bijeliću, neumornom istraživaču i hroničaru, pisao je banjalučki novinar Aco Ravlić.
On je, između ostalog, o njemu napisao da je uz pomenute novinske serijale ostavio i nekoliko posebno objavljenih priloga.
Najvredniji je zbog mnogo čega prikaz rukopisa brigadira austrougarske posade Kalsera, kojeg je svojevremeno dobio od Banjalučanina Morica Hercoga, koji je radio u kancelariji pukovnika Milana Čudića, austrougarskog komandanta mjesta, a pomoćnika generala Kalsera.
"Bijelić je decenijama sakupljao živa kazivanja i dokumente na temelju kojih se može vjerno rekonstruisati ne samo dio prošlosti Banjaluke, već i utvrditi imena značajnih događaja kao što je, na primjer, opsada grada 1737. godine ili sprečavanje krvavih represalija 1808. godine kada je ubijen banjalučki kapetan", rekao je Slavko Podgorelac, hroničar i publicista.
Prema pričama, kapetan Sulejman je izgubio glavu zbog "vlahinjice", pravoslavke, čiju naklonost je na svaki način želio zadobiti, pa i silom, što ga je, na kraju, koštalo života.
"Sulejmanova smrt, iako događaj prvoga reda, zaslužuje manje pažnje od onoga što je uslijedilo, a to su krvave represalije prema hrišćanima, što je spriječeno mudrošću tadašnjeg banjalučkog imama. Njegovo ime je sačuvano od zaborava, a upravo to dugujemo Stojanu Bijeliću", naglasio je Podgorelac.
Opsada banjalučke tvrđave se vodila uz podršku artiljerije koju su Austrijanci postavili na tadašnjem Vlaškom, a danas Veselom brijegu. Bijelić je zapisao sljedeće:
"Kad god bi sa Vlaškoga brijega Austrijanci osuli topovsku paljbu na grad, Turci bi se sklonili u podrume, a iza toga bi pješadija navalila na gradske bedeme. Turci su se očajnički branili. Ko nije imao puške bacao bi sa bedema kamenje na nasrtače, a bule bi polijevale ključalom vodom svakoga koji bi se bedemu primakao. Pošto je Banjaluka iznenada napadnuta, nije grad imao dovoljno hrane, pogotovo kad se i građanstvo sklonilo u tvrđavu. S desne strane Vrbasa od mosta, preko Vlah mahale pa do Rebrovca nije bilo neprijateljske vojske. Stoga su se Srbi iz Rebrovca i Vlah mahale noću prikradali pa preko mosta donašali Turcima hranu u grad".
Bijelić je umro 24. jula 1943. godine.
Ulica na Petrićevcu
Pred Skupštinu grada početkom ove godine stiglo je 13 prijedloga za dodjelu naziva ulicama u naseljima Motike i Petrićevac, a među njima i prijedlog da se jedna ulica nazove po Stojanu Bijeliću.
Na 17. sjednici Skupštine grada, u januaru, usvojen je prijedlog da na Petrićevcu jedna ulica ponese njegovo ime.