Jovanka Milošević u banjalučkoj istoriji ostala je zapamćena kao osnivačica "Kola srpskih sestara", po literarnim sklonostima, ali i kao majka istaknutog banjalučkog etnomuzikologa, horovođe, pedagoga i akademika Vlade Miloševića.
Rođena je 1878. godine, nešto prije ulaska austrijskih okupacionih trupa u Bosnu i Hercegovinu. Poticala je iz bogate i ugledne porodice. Njen otac Milivoje Vučković bio je poznati banjalučki trgovac.
Kao kćerka iz trgovačke kuće, završila je djevojačku školu. Vladala je njemačkim jezikom, na kojem je mogla tečno da priča i da vodi korespondenciju.
Za to vrijeme izuzetno naprednih pogleda, umjetnički nadarena, uvijek je težila nečemu višem i plemenitijem, žrtvujući, kada je bilo potrebno, svoj lični interes u korist narodnog boljitka.
Godine 1897. udala se za poznatog trgovca Savu Miloševića, sa kojim je stekla petoro djece.
Literarni rad
Među srpskim ženama u Banjaluci, Miloševićeva je iskakala širinom pogleda, a naročito svojim literarnim sklonostima.
Nije poznato da se u Banjaluci prije nje neka domaća žena ogledala i u književnosti.
Objavila je dvije sveske proze "Bogomdani umjetnici", o Visokim Dečanima, poslije posjete tom izuzetnom spomeniku srpske kulture, i "Evo ih idu", dužu prozu o borbi naroda protiv tuđina.
Riječ je o dvije plakete, od kojih je prva urađena veoma ukusno, gotovo kao spomenar, u kojima se romantičarski zastupaju srpski interesi i veliča kraljevska loza prvo Nemanjića, a onda i Karađorđevića.
U odnosu na Petra Kočića, na čiju se literaturu ugledala u prozi "Evo ih idu", nije mogla da pronikne u jezičku magmu, ostala je na površini, prepričavajući opšta mjesta epske poezije i stereotipno slikajući okupatorsku austrijsku vlast. Objavila je i niz pripovijedaka u beogradskom listu "Pravda", kao i nekoliko crtica u "Otadžbini".
"Za vrijeme u kojem je živjela, Jovanka je bila dosta obrazovana žena. Ujedno je bila i promoter ženske emancipacipacije. U njenim literarnim radovima uživala je tadašnja banjalučka publika, a bila je i jedina od prvih predsjednica 'Kola srpskih sestara'. Kao majka, dosta je uticala na društveno formiranje sina Vlade kao ličnosti u ondašnjem društvenom životu Banjaluke", rekao je knjževnik Ranko Risojević.
Doprinos humaniratnom radu
Aktivnost žena Srpkinja, u to vrijeme, odvijala se u okviru Dobrotvorne zadruge pravoslavnih Srpkinja Banjalučanki, a zatim u "Kolu srpskih sestara", koje je nastalo na temeljima humanitarnog rada koje je postavila Miloševićeva.
U vrijeme Drugog balkanskog rata skupljale su materijal za srpske borce na frontu, pravile zavoje, slale im toplu preobuku.
"Kolo srpskih sestara" Banjaluka datira još od davne 1903. godine, kao ogranak KSS Beograd. Prvi naziv ovog udruženja bio je Dobrotvorna zadruga pravoslavnih Srpkinja, a 1923. godine preimenovano je u "Kolo srpskih sestara" (KSS).
"Rad 'Kola srpskih sestara' trajao je sve do aprila 1941. godine, kada mu je bio zabranjen rad, tako da posle Drugog svetskog rata 'Kolo srpskih sestara' nije obnavljano sve do aprila 1991. godine. Tada je rad obnovila Srpska pravoslavna crkvena opština Banjaluka. Od tada Kolo radi pod patronatom Srpske pravoslavne crkve", rekla je Bosiljka Herbez, predsjednica "Kola Srpskih sestara" Banjaluka.
Miloševićeva je poslije dugogodišnje borbe sa šećernom bolešću umrla 1937. godine.
Vlado Milošević
Sin Jovanke Milošević, poznati banjalučki kompozitor i etnomuzikolog Vlado Milošević, njeno drugo dijete, rođen je 1901. godine.
Stariji od njega bio je Vojislav, a mlađi sestra Stojanka, brat Nemanja i sestra Milena. Vlado je rođen sa jednim zubom, što su stare žene protumačile kao dobar znak, i sklonost ka muzici, i nisu pogriješile.
Svojim kompozicijama, naučnim radovima i dirigovanjem obilježio je muzički život u Banjaluci tokom skoro cijelog 20. vijeka.