Za vrijeme Drugog svjetskog rata Banjaluka je ostala bez javnih satova. Sat na Sahat-kuli, izgrađenoj u 16. vijeku, oštećen je i prestao da radi 1942. godine. Sat na visokom zvoniku pravoslavne Crkve Svete Trojice je porušen 1941. Sat se vidio iz svih dijelova grada, a kako neki pišu, s njega se moglo očitati vrijeme sa Šehitluka.
Po oslobođenju, na gradskom šetalištu, kao ni na autobuskoj i željezničkoj stanici, nije bilo javnih satova. Građani su tražili da se postavi ne jedan, već više satova na prometnim i vidnim mjestima. Nije to bila nasušna potreba, jer je satova bilo na ruci i u džepu, ali ipak, grad izgleda "gradskije" kada ima javni sat. Predlagano je da gradska preduzeća na svojim reklamnim stubovima postave satove, pri čemu je isticano da to nije velika investicija. U prvom redu traženo je da se sat postavi na bivšem reklamnom stubu DOZ-a (Državnog osiguravajućeg zavoda) ispred hotela "Palas". O potrebi za javnim satovima pisala je i štampa. Pošto se na zahtjeve građana niko nije obazirao, sve je prijatno iznenadio časovničar M. Kovačević, koji je početkom februara 1958. iznad svoje radnje u Ulici maršala Tita (danas Kralja Petra Prvog Karađorđevića) postavio veliki sat. Za ovaj sat, koji radi i danas, kažu da je najstariji javni sat u Banjaluci.
O postavljanju novih javnih satova u Banjaluci štampa nije pisala sve do 1969. "Glas" od 26. maja te godine u tekstu "Klimav sat" piše da je Banjaluka dobila novi javni sat, koji je postavljen na najprometnijem mjestu, na Kastelovom ćošku. Međutim, brzo se pojavila stara priča kod sata, bez sata, sat je sve češće stajao, a onda još češće pokazivao netačno vrijeme. Posljednji put, navodno, zbog jednog nestanka struje, sat je stajao desetak dana. Sada su ga ponovo pokrenuli. Postavilo se pitanje ko je dužan da popravi i pokrene sat. Ovaj sat, postavljen u blizini zgrade "Titanik", radio je sa čestim stankama do zemljotresa 27. oktobra 1969. do 9.14, kada je stao. Par godina kasnije klimavi sat je postao spomen-sat u centru grada, koji stalno pokazuje tačno devet sati, 10 minuta i 56 sekundi, odnosno vrijeme kada je prije 53 godine Banjaluku zadesio katastrofalni zemljotres jačine 8,5 stepeni Merkalijeve skale i gradu nanio veliku ljudsku i materijalnu štetu, vrijeme kada je život u gradu stao. Kako sat ne radi i pokazuje netačno vrijeme, građani su ga popularno nazvali krivi sat. Ovaj sat je postao omiljeno mjesto za zakazivanje sastajanja Banjalučana.
Obilježavajući 30 godina rada "Metala", radni ljudi ove banjalučke organizacije udruženog rada, koja je poslovala u sastavu AIPK "Bosanska Krajina", početkom novembra 1976. uručili su svom gradu nesvakidašnji poklon - veliki sat, kojeg su postavili na raskrsnici Ulice Maršala Tita i Bulevara revolucije (danas Ulice Kralja Petra Prvog Karađorđevića i Cara Dušana). U prisustvu velikog broja gostiju i članova kolektiva, ovaj sat je pušten u rad u 9.13, odnosno samo minut nakon vremena koje pokazuje spomen-sat na Kastelovom ćošku. Tako je na simboličan način vrijeme počelo da teče upravo onog trenutka kada je u katastrofalnom zemljotresu zaustavljeno.
U nedostatku arhivske građe, tekst je napisan na osnovu podataka iz "Krajiških novina" i "Glasa".