Alkoholizam je bolest i podloga svim kriminalnim oblicima ponašanja, narkomaniji i saobraćajnim nesrećama, kaže Dragoljub Marčeta, socijalni radnik u Klubu liječenih alkoholičara.
U klubu objašnjavaju da društvo ima labav stav prema shvatanju alkohola kao ogromnog problema.
Naročito je zabrinjavajuća informacija da mladi ljudi sve više konzumiraju alkohol.
Kada je 2008. godine u školama realizovan projekat pod nazivom "Alkoholizam i mladi", predavači su ustanovili da djeca uopšte ne znaju da alkohol može biti poguban po život.
U drugom projektu "Akoholizam i porodica" iz 2009. godine, stručni tim je obilazio porodice i održao predavanje o alkoholu.
Došli su do podataka da ljudi imaju predrasude prema alkoholu, mnogi od njih smatraju da je alkohol zdrav za stomak, protiv prehlade i slično.
Nikica Domazet dolazi u ovaj klub već tri godine i smatra da je put ulaska u bolest dug, a da liječenje od alkoholizma traje cijeli život.
"Kada sam došao u klub, rekao sam nikad više, pio sam 40 godina i ovo je drugi put da se liječim", kazao je Domazet.
Domazet ističe da se tek kada je došao u fazu halucinacija "bijelih miševa" i psihoze, javio psihijatru.
Prema njegovim riječima, bila mu je važna podrška dobrih ljudi, a naglašava da je bilo i onih koji su ga nagovarali i da "popije koju".
"Nije sramota pasti, sramota je ne ustati", rekao je Domazet.
Nera Zivlah-Radulović, magistar specijalista psihijatrije, koja radi u klubu, objasnila je da ovu bolest smatraju zalječivom i da je izliječena u tolikoj mjeri koliko se održi apstinencija.
Ona smatra da bolest ima aspekt ponavljanja i da je najbitnije za liječenje adekvatna podrška porodice.
Marčeta navodi primjer šesnaestogodišnjakinje, djevojčice iz porodice rastavljenih roditelja koja je odrasla sa bakom, koja se liječila na Psihijatriji i koja je, prema njenim riječima, mogla da popije i po dva litra alkohola dnevno.
Kod alkoholičara je prisutan "fenomen prve čaše", kada osoba ne zna da prekine prilikom pijenja.
Marčeta tvrdi da je alkoholizam bolest poricanja i da ovisnici od alkohola traže krivca u drugome, te da je mali procenat onih koji će iskreno priznati svoju krivicu.
Zivlak-Radulovićeva ističe da postoji tzv. fenomen "nevidljivih alkoholičara", što podrazumijeva važne osobe u društvenom životu, kao što su profesori, doktori i funkcioneri koji redovno piju. Za njih je karakteristično da određeni period piju, zatim prestaju, i opet se vraćaju ovom poroku.
U Klubu liječenih alkoholičara, koji je trenutno smješten u mjesnoj zajednici Bulevar, liječi se 45 zavisnika od alkohola, od toga 25 redovno dolazi na konsultacije, a njih 20 povremeno.
Terapiju, koja se održava jednom sedmično, vode dva socijalna radnika, psiholog i psihijatar koji sa zavisnicima razgovaraju, dijele mišljenja i probleme.
Marčeta kaže da se u klubu do sada liječilo i pokušalo izliječiti oko 150 osoba.
Od liječenih alkoholičara, prema riječima Marčete, dvije trećine apstinira, a ostali recidiviraju.
Prije nego što počnu s procesom liječenja, zavisnici moraju da provedu određen period na Psihijatrijskoj klinici da bi se tjelesno oporavili i edukovali.
Nakon ove faze liječenja zavisnici dolaze u klub na produženi oporavak koji se temelji prvenstveno na dobrovoljnoj bazi.
Prelazna grupa alkoholičara podrazumijeva one alkoholičare koji nemaju porodičnu podršku i imaju organska oštećenja. Oni jednom sedmično dolaze na terapiju u Polikliniku.