Stari zanati nisu otišli u zaborav i ne služe samo da bi se preživjelo zanatski posao se radi iz ljubavi koja se njeguje od malih nogu.
Ovako je počeo svoju priču Đuro Milanović, kovač iz Mrkonjić Grada, koji svakodnevno na gradskoj pijaci prodaje tvorevine od željeza.
Zbog velike ljubavi prema ovom poslu, priča Đuro, prije više od decenije je napustio posao profesora fizičkog vaspitanja i u potpunosti se posvetio kovačkom zanatu.
Ljubav i želja za kovačkim zanatom, dodaje, generacijama su u njegovoj porodici.
`Moj otac je bio kovač, tako da ovo zanimanje u mojoj porodici već postaje tradicionalno. Još dok sam bio dijete stalno sam radio s njim, zanimao se za taj posao, želio da učim. Kada je moj otac umro, odlučio sam da u potpunosti preuzmem ovaj posao i nastavim tradiciju. Posvetio sam mu se bezrezervno`, rekao je Đuro.
Posvećenost poslu dovela ga je do vrlo zavidnog broja kovačkih proizvoda koji se stvaraju u njegovoj radionici, čak 360. Đuro kaže da su proizvodi prilagođeni našem tržištu, ali i došljaka iz Australije i Amerike koji žele proizvode od željeza, između ostalog, i kao suvenire.
`Za ručno izrađen sač potrebno mi je da radim tri dana. Jedan komplet se sastoji od sača, obruča, sadžaka, tepsije i maše i košta 100 KM. Za njih i vlada najveće interesovanje. Želim da pronađem način da svoje znanje o kovačkom zanatu prenesem i mladim ljudima`, kazao je Milanović.
Najveće interesovanje, kaže ovaj bivši profesor, vlada za kovane sačeve, iako su skuplji od mašinski urađenog sača za kojeg treba manje vremena. Prema Milanovićevim riječima najčešći kupci su domaćinstva, a nerijetko i restorani.
Najveći problem kovačkim zanatlijama, kaže Đuro, su ilegalni prodavci kojih danas, kako kaže, ima na svakom koraku.