Keramičar, zaljubljenik u antikvitete, biljke i životinje kratak je opis Nedeljka Vukelića, keramičara po struci, čije je dvorište u konkurenciji najljepšeg na području grada "ubralo" prvo mjesto.
Nedeljkov "kućerak" i imanje od dva dunuma nalaze se u naselju Lazarevo. Zavučeno od očiju prolaznika, iza ostataka građevinskog materijala, u neuglednom okruženju, ovo imanje je maketa raja na zemlji.
Ne skrivajući svoje zadovoljstvo zbog nagrade i razgovora o ovoj temi, Vukelić s ponosom ističe kako posjeduje sklonosti ka crtanju.
"Uvijek sam izuzetno dobro crtao. Osim toga, dosta pratim literaturu, tako da sam sve sam smišljao i stvarao. Niko mi od stručnjaka iz ove oblasti nikada nije pomagao, nijedan cvijet nije neko drugi zasadio. Cijeli ovaj projekat je moja ideja", naglasio je.
Ljubav prema stvaranju nečeg novog i neobičnog dijelom je i njegova profesionalna deformacija.
"Uređenje dvorišta i kuće u kojoj živim dolazilo je vremenom, to je izlazilo iz mene. Ništa nisam uradio odjednom", kaže ovaj keramičar.
Od svih materijala u dvorištu je vidno naglašeno građenje od cigle. Ovim građevinskim materijalom rađeni su uglavnom stubovi, ali i kamini, kojih vlasnik impozantnog imanja posjeduje više, što u dvorištu, što u samoj unutrašnjosti.
"Uglavnom sam koristio staru ciglu za rad u želji da s tim napravim nešto modernije, nešto novo", priča ovaj zaljubljenik u antikvitete, kojih je po cijelom imanju zaista mnogo, počevši od starih zidnih satova, preko raznih muzičkih instrumenata, kao što su gusle i gitare, do različitih vrsta ukrasnih predmeta. Neke predmete pazari na pijaci i kod Kineza, nešto kupi kod antikvara.
Unutrašnjim i spoljnim prostorom ovog imanja dominiraju satovi, uglavnom zidni, pokazujući različito vrijeme, tako da se stiče utisak da je na trenutke vrijeme stalo onda kada su ovi "mjerači vremena" zaustavili svoje kazaljke na nekom od cifara.
"Volim da sakupljam starine, a među njima su mi najdraži satovi", govori Vukelić.
Jedini u Republici Srpskoj posjeduje sopstvenu kapelu sa zvonikom. Još samo čeka da je sveštenik osvešta.
"Uglavnom sam održavam kapelu, a žena je zadužena za cvijeće. Ona ga okopava, šiša", priča Nedeljko i dodaje da najviše voli ono cvijeće koje se ističe, dok mu je manje drago ono iz saksije.
Zvona se dotiče kada mu je ćeif. Tada uđe u svoju kapelu i zvoni koliko mu je volja.
"Osjetim nešto u sebi i kada želim to da 'izduvam', ja se dohvatim zvona u kapeli i zvonim", otkriva za naše čitaoce.
Osim stare cigle, kamen mu je omiljeni materijal uz pomoć kojeg ispoljava svoje stvaralačke sposobnosti. Kleše ga na mašinama i uz pomoć macola koje koristi kako bi ovaj tvrdi materijal "pripitomio".
Skeptik je kada su drugi u pitanju u vezi s ovim vidom "rekreacije i relaksacije". Kaže da niko to ne može uraditi kao on sam, pa se sređivanju dvorišta posvećuje u slobodno vrijeme. Samo kad je nadahnut nekim novim kreativnim idejama uhvati se posla oko kuće i okućnice.
U dvorištu je i vrt u kojem Nedeljko s posebnim užitkom sadi jagode mjesečarke, s još većim uživanjem ih jede, a najviše voli da gleda kako rastu.
Štiglici, kokoši, fazani, golubovi ptice su koje dijele "komšiluk" u Vukelićevom mini zoo vrtu. Ističe da im sam pravi zamke u divljini. Najviše voli kada ptice pjevačice izvode svoju proljećnu ariju. Ptice mu ne služe za ishranu, već samo za ukras, a posebno uživa u lovu na divlje vrste i njihovom pripitomljavanju. U dvorištu se šepure zlatni, srebrni i bronzani fazani, a njima, u skorijoj budućnosti, planira dodati i nekoliko paunova.
"Među ovim pticama imam i pet-šest kokica, od kojih uzimamo jaja. Neke kokoši sam podijelio jer ih ne mogu sve gajiti. Isto tako, imao sam i konja vranca, kojeg sam prodao zajedno s kočijama, pošto ne mogu da stignem da sve to namirim", objašnjava on, ističući ponosno kako je njegov vrani konj na svojim leđima nosio i gradonačelnika.
Nešto je prodao, nešto poklonio jer je, kako kaže, grijeh mučiti životinju ako se njoj ne možemo posvetiti onako kako dolikuje.
U dvorištu i kući Vukelića ima svega, "od igle do lokomotive". Pored mini zoološkog vrta, u dvorištu ima bazen, u kući restoran i kafić. Ove prostorije koristi kad je "dobro društvo" prisutno, kada je fešta... A kondiciju za sve to je, kako govori ovaj šezdesetogodišnjak, stekao trenirajući fudbal preko četiri decenije. Tako mu je ostalo u navici da bude fizički aktivan, da radi, da se druži.
"Najviše volim da sam promišljam o tome kako ću nešto kreirati, pa zato uživam u 'studiranju' ovog prostora. Uglavnom mi ništa nije teško da radim, a ono što ne mogu, ni ne radim", riječi su Vukelića, kojem posebno zadovoljstvo predstavlja posvećenost ovom hobiju u proljeće i u ranu jesen.
"Nikada nisam izračunao koliko sam novca potrošio na ovo niti se time opterećujem", zaključuje on.