Irena Ćelić jedna je od sedam žena poštara koje u "Poštama Srpske" rade u Banjaluci, a od 14 u RS.
Kao poštar Ćelićeva je počela raditi nedugo nakon završetka rata, kada je, kako je kazala, bilo svega nekoliko muškaraca poštara i to starijih jer je većina muškaraca koji su bili u ratu u to vrijeme bila na odmoru.
`Na samom početku mog bavljenja ovim poslom prijatelji i rodbina nisu bili iznenađeni mojim odabirom profesije jer su me oduvijek zanimali malo drugačiji poslovi od onih koje žene obično rade`, ispričala je Ćelićeva.
Radni dan joj počinje u sedam časova i trebalo bi da traje do 14, ali kada ima mnogo posla ostaje dok ne isporuči sve pošiljke.
To se, kazala je, dešava par puta mjesečno, kada stignu penzije, invalidnine i slično, kada joj se građani najviše i obraduju.
Od sedam ujutro spremaju pošiljke prema planu ulica u koje isporučuju tog dana, a u osam časova već su na terenu.
`Ja pokrivam gradski rejon i na teren idem gradskim prevozom. Neke kolege imaju i službeni auto, ali to zavisi od pošiljke i rejona`, precizirala je Ćelićeva, koja svakodnevno na ramenu nosi 15 kilograma tešku poštarsku torbu.
Nekada, kaže, torba bude i teža, ali joj nije teško da je nosi. Voli svoj posao i vjeruje da postoji mogućnost da kao poštar dočeka penziju. Poštarima se danas građani, u vrijeme teške ekonomsko-socijalne situacije, obraduju kada donesu penzije, invalidnine, pisma najmilijih i slično, ali im nije drago kada im se poštar na vratima pojavi s računom u ruci.
`Danas, kada za ženu nije neobično da radi sve poslove koje rade i muškarci, posao poštara nije ništa neobično`, zaključuje Ćelićeva, koju i danas građani kada je vide u gradskom prevozu s poštarskom torbom gledaju s velikim interesovanjem.