Nijedan slijepi građanin Banjaluke nema psa vodiča, dok na području Republike Srpske postoji samo jedan koji pomaže slijepoj osobi u Derventi.
Centar za obuku ovakvih pasa postoji samo u Zagrebu, a za obuku jednog psa vodiča potrebno je izdvojiti 15.000 KM.
"Centar za obuku pasa u Zagrebu formiran je prije 10 godina, i tu se godišnje obučava oko 60 pasa, od kojih 50 ostaje u Hrvatskoj, dok se ostatak raspodjeli po zemljama bivše Jugoslavije", izjavio je Radomir Radanović, sekretar Udruženja slijepih Banjaluke.
Prema riječima Miroslava Mandića, predsjednika Udruženja slijepih, glavni poblem slijepih u gradu je zakon koji nije regulisao ulazak slijepih osoba s psom u razne privatne i javne ustanove.
"Moramo prvo da napravimo zakonsku regulativu da bi slijepi mogli koristiti te pse. Imamo slučaj našeg gosta iz Zagreba koji je pokušao da uđe u lokalnu poslastičarnicu i nije mogao, a znamo i treba da budemo svjesni toga da je higijena tih pasa na veoma visokom nivou. Nikada se dosad nije desilo da je takav pas napao osobu", rekao je Mandić.
Radanović je dodao da i autoprevoznici nemaju mnogo tolerancije prema osobama s ovakvim psima i ne dozvoljavaju im ulazak u autobuse i druga prevozna sredstva. Slijepe osobe ne mogu ni u poštu ući s psom.
Osim ovih problema, Mandić je naveo da je održavanje ovakvog psa veoma skupo i teško i da većina njihovih članova nije u mogućnosti da to sebi priušti.
"Iz razgovora s osobama koje koriste ove pse saznajemo da su oni vrlo zadovoljni i smatraju da pas pomaže osobi da bude nezavisna, ali tu imate i obaveza jer to je životinja koja traži posebnu hranu i higijenu. To je jedan veći teret u koji treba mnogo ulagati. Ako neko živi sam, ima veliki problem šta s psom ako ide negdje bez njega?! Ima nas nekoliko u Udruženju kojima su psi potrebni i sve bi bilo puno lakše da je zakon na našoj strani", dodao je Mandić.
Radanović je naveo jedan primjer iz Crne Gore, u kojoj je takav zakon izglasan, koji, kako on kaže, dokazuje njegovu priču o diskriminaciji.
"Jedna djevojka zaposlena u opštini u Crnoj Gori nabavila je psa vodiča i nakon toga direktor opštine joj nije dozvolio da na posao dolazi s njim. To možda ne bi bilo čudno da zakon nije regulisao to pitanje i time dozvolio ulazak slijepih osoba s psima vodičima u javne ustanove. Ona sada ne želi da ide na posao dok joj to ne bude omogućeno", rekao je Radanović.
U gradskoj službi kažu da su voljni da pomognu Udruženju slijepih u skladu sa svojim mogućnostima.
"Spremni smo da pomognemo i učestvujemo u projektu izgradnje Centra za obuku pasa vodiča ukoliko bi do tog projekta i došlo", rekao je Milenko Šajić, portparol Administrativne službe grada.
Radanović se osvrnuo i na donacije koje dobija njihovo udruženje.
"Nekada je bilo mnogo više donacija, ali i to je sve simbolično. Sve ih je teže dobiti, možda zbog ekonomske krize. Gradske vlasti nam uvijek pomažu, ali kada govorimo o pomoći na državnom nivou, nismo zadovoljni", rekao je Radanović.
Grad godišnje donira 69.000 KM Udruženju slijepih.
"Osim tih obaveza, trudimo se i da finansijski ispratimo većinu njihovih projekata kao što radimo i s ostalim nevladinim organizacijama", kaže Šajić.
Šest godina na 41 KM
Gradska organizacija slijepih Banjaluke broji 320 članova od kojih je pet zaposleno. Slijepi građani već šest godina od države dobijaju samo 41 KM socijalne pomoći. Bez pomoći grada ili države, kako kažu, nikako ne mogu obezbijediti psa vodiča, čija obuka košta 15.000 KM.