Pero Dragišić, izbjeglica iz Knina, zbog teških životnih okolnosti i nikakvih šansi da pronađe posao završio je na ulici i danas živi kao beskućnik.
Davne 1995. godine došao je iz Knina u Banjaluku i od tada, priča, kreće njegova agonija.
"Prije rata sam dobro živio. Radio sam kao željeznički skretničar 15 godina. Nakon izbjeglištva nizala se nesreća za nesrećom. Nisam imao gdje da živim, supruga mi je umrla, a kćerke, koje žive u Subotici i Topoli, nisu u mogućnosti da mi pomognu. Niko mi nije pružio priliku da zaradim za život", priča on kroz plač.
Kad je došao u Banjaluku, prvo je spavao u šatoru u Rakovačkim barama, zatim je pronašao smještaj u jednoj staroj kući, odakle je ubrzo deložiran.
Sada prespava u drvenoj šupi na Banjalučkom polju, a često i na autobuskoj stanici i stočnoj pijaci, gdje sakuplja ostatke hrane kako bi utolio glad. Najteže mu je izdržati zimu, priča on, jer nema ni peć ni zatvorenu prostoriju u kojoj bi boravio. Preživljava tako što se umota u četiri jorgana i trpi hladnoću dok ne dođu topliji dani.
Neko vrijeme je radio na pijaci prevozeći kolicima kese kupaca, ali, kako kaže, sada ima dosta ljudi koji rade taj posao i zbog velike konkurencije ne može više da zaradi ni za hljeb.
"Uglavnom sam gladan, često kopam po kontejnerima u nadi da pronađem komad hljeba ili mesa, kako bih preživio. Kćerke mi ponekad pošalju neku pomoć, a 'Karitas' mi je jednom dao paket i to je sve. Dalje nisam ni tražio pomoć jer većina nema sluha za beskućnike, smatraju nas ološem i alkoholičarima", žali se Pero.
Perina najveća želja je da pronađe bilo kakav posao. Ima 56 godina i, uprkos teškom životu, nema većih zdravstvenih problema i spreman je da radi najteže fizičke poslove, kako bi zaradio za hranu.
Nakon razgovora s "Nezavisnim", Pero je privremeno našao utočište u prihvatnoj stanici Centra za socijalni rad.