Pjesme o ljubavi imaju tužan kraj

Tatjana Stojanović, osamnaestogodišnja učenica Građevinske škole, od svoje 10. godine piše pjesme, a do sada ih je napisala oko 300.

Počela je da piše u četvrtom razredu osnovne škole, kada su kao zadatak na času dobili da napišu pjesmicu.

"Napisala sam pjesmu koja se zvala 'Tatjana', a govorila je o dobu u vrtiću i osnovnoj školi. Učiteljica se oduševila pjesmom i objavljena je u školskim novinama", ispričala je Stojanovićeva.

Nakon toga je i sama počela da piše, a inspiraciju je, kazala je, nalazila u različitim situacijama i ljudima koje je sretala i koji je okružuju.

"Ponekad dok slušam ljude kako pričaju, nekoliko njihovih riječi koje se meni posebno dopadnu, daju mi inspiraciju za pjesmu", precizirala je mlada pjesnikinja.

Pjesme uvijek piše kasno noću. Ponekad ustane iz kreveta da pjesmi doda nekoliko stihova, koji joj se u tom trenutku slože u glavi.

Svaka njena pjesma, kaže, ima neki segment iz njenog života, pa su joj sve pjesme na neki način autobiografske.

"Nemam neku određenu temu o kojoj pišem, ali najviše mojih pjesama je posvećeno ljubavi koja ima tužan kraj", istakla je Stojanovićeva. Dodala je da ju je njena profesorica uvijek kritikovala što piše sastave koji imaju tužan kraj, te da u svoje stvaralaštvo treba da unese više optimizma. Ali ona piše onako kako osjeća.

Iako voli poeziju, kaže da će ona uvijek ostati njen hobi, a da bi voljela u budućnosti da se bavi građevinom.

Po završetku srednje škole planira da studira građevinu ili geodeziju.

"Ne planiram da upišem nešto vezano za književnost, jer su mi pjesme hobi, a to će najvjerovatnije i ostati. Čitam ih samo svojim najbližim prijateljima i razrednom starješini", precizirala je Stojanovićeva.

Do sada, dodaje, nije objavljivala svoje radove, prije svega iz finansijskih razloga, ali, ipak kaže, ko zna, možda jednog dana…

Ne, nisam ga volela...

Bili smo uteha jedno drugom,

Možda samo izgubljeno vrijeme.