Banja Luka

Pola života posvetio satu na Sahat-kuli

Pola života posvetio satu na Sahat-kuli
Foto: Dražan Oskar Pozderović/Ilustracija | Pola života posvetio satu na Sahat-kuli

​BANJALUKA - Josip Lenard (1924-1994) iz Banjaluke, nekadašnji poznati nastavnik praktične nastave u tadašnjoj Metalskoj školi, više od 20 godina je posvetio održavanju, ali i renoviranju sata na Sahat-kuli u gradu na Vrbasu.

Ovaj svestrani čovjek je bio i poznati urar, kao i amaterski slikar u Banjaluci, a održavanjem Sahat-kule se počeo baviti nakon razornog zemljotresa koji je pogodio grad na Vrbasu 1969. godine.

O Josipu Lenardu i njegovoj posvećenosti Sahat-kuli je pisala i dnevna štampa još 1971. i 1982. godine.

"Minutu-dvije prije ponoći Josip Lenard, visokokvalificirani radnik tvornice 'Čajavec', golemim je ključem otključavao Sahat-kulu i pustio u pogon satni mehanizam. Njemu je pripala ta čast jer je satni mehanizam bio njegova velika briga. A kada su se začuli prvi otkucaji i poremetili san golubovima na obližnjim krovovima, sudionici neobične svečanosti zapljeskali su", navodi se, između ostalog, u tekstu u dnevnoj štampi iz 1971. godine koji je potpisao Aleksandar Ravlić.

U intervjuu iz 1982. godine Josip Lenard je pričao o svojoj ljubavi prema satu na banjalučkoj Sahat-kuli.

"Ja sam u neku ruku kum tom satu, jer sam ga poslije onog oktobarskog zemljotresa, naravno za društvena sredstva, kupio u Njemačkoj, dopremio u Banjaluku i ugradio. Od zemljotresnog tla toranj se srozao, zvono je zaćutalo još ranije, sat dangubio od druge ratne godine. Koliko sam puta samo pomislio da sat koji se nagledao i raznih vremena i ljudi ne htjede da mjeri to zlo ratno vrijeme, vrijeme ljudske neljudskosti. Zvono nabavismo u Zemunu, umjesto onog koje je uništio topovski udar, izlivenog u čuvenoj livnici zvona u Padovi. Na ovom današnjem, čiji se zvuk zna prostrijeti iznad bulevara, kao što se s onog nekadašnjeg oglašavao iznad blata i šadrvana, je i upisano da sam ga ja ugradio. Da se ne zaboravi...", pričao je Josip Lenard u štampi koja je izašla 10. aprila 1982. godine, a tekst je potpisao Anton Kasipović.

Davor Trninić, unuk Josipa Lenarda, priča za "Nezavisne novine" da je njegov djed nakon razornog zemljotresa 1969. godine počeo da se bavi satom na Sahat-kuli.

"Josip je posvetio više od 20 godina radeći na satu na Sahat-kuli kako bi bio aktivan i radio. Svaku noć je išao na ovu kulu da navija sat. Naime, on je bio precizan mehaničar i perfekcionista u životu, te sat, dok ga je on održavao, nije kasnio ni minutu", istakao je Trninić.

Prema njegovim riječima, ukoliko Josip nije bio u mogućnosti da zbog bolesti ili nekih drugih razloga ode na Sahat-kulu da navija sat, to su činili njegov otac ili tetak, ali sat je morao da bude tačan i radi non-stop.

"Insistirao je da sat bude tačan u minutu. Djed je jedan od najzaslužnijih za održavanje, ali i renoviranje Sahat-kule nakon zemljotresa, te je najviše bio posvećen tome. Takođe, u kući je imao radionicu gdje je popravljao satove te je bio jedan od najboljih urara u to vrijeme u Banjaluci. Bio je i amaterski slikar, ali nažalost većina njegovih djela je ukradena dok je radio u školi. Još čuvamo sav njegov pribor i urarski alat koji je vrhunskog kvaliteta", zaključio je Trninić.

Inače, Sahat-kula u Banjaluci, koja potiče iz 16. vijeka, srušena je 1993. godine, a nalazila se u blizini Ferhat-pašine džamije. Krajem 2020. godine prethodna gradska administracija zajedno sa Muftijstvom banjalučkim, Vakufskom direkcijom Islamske zajednice u BiH, Vakufskom direkcijom Republike Turske i Ambasadom Republike Turske potpisala je ugovor o obnovi Sahat-kule u Banjaluci.

Tadašnji gradonačelnik Igor Radojičić je istakao da se Sahat-kula vraća na lokaciju pored obnovljene Ferhat-pašine džamije, da je ovo jedan od simbola Banjaluke, te dio nacionalnog i kulturnog blaga na ovim prostorima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije