Volonteri različitih udruženja na području grada suočavaju se s mnogim problemima na terenu i predrasudama od strane zajednice u kojoj žive i djeluju.
Kad je tek počinjala sa volontiranjem, Martina Trivić je imala podršku porodice i prijatelja, ali je šira sredina često nije razumjela.
"Kad nekoliko puta sedmično odvojite slobodno vrijeme za volontiranje, a za to ne dobijate novac, takve aktivnosti se čine čudne i beskorisne ljudima koji su navikli da sve gledaju materijalno", kaže ona.
U Centru "Zaštiti me" volontira već četiri godine, a njen zadatak je da radi sa osnovcima. U šali voli da kaže da je ona njima mala učiteljica.
"Svake godine imam grupu od desetoro djece. Pored školskih aktivnosti, vodim ih u grad, na kolače, u igraonicu ili pozorište", objašnjava ona.
Osim u Centru, Trivićeva volontira kroz projekat "Stariji brat, starija sestra" u Domu za nezbrinutu djecu "Rada Vranješević", gdje se jednom sedmično druži sa tinejdžerkom iz Doma.
"Ne može se ničim platiti dječji osmijeh ili napredak koji pokažu kroz sticanje znanja", ističe.
Iz Udruženja paraplegičara regije Banjaluka rekli su da postoji mozaik problema s kojima se volonteri svakodnevno bore, ali ne odustaju od namjere da pomažu drugima. Snježana Lakić, član-volonter i administrator Udruženja, kaže da je iznos od 41 KM koje dobijaju mizeran.
"Ne samo što je ovaj iznos mali, već je ovakav čin nemoralan. Zakon o socijalnoj zaštiti nije izglasan, tako da nas i to pogađa. Osim ovoga, zdravstvena zaštita nije urađena kako treba. Arhitektonske barijere su samo djelimično riješene, tako da ima mnogo problema", kazala je Lakićeva.
Prema njenom mišljenju, najveće su barijere u glavama ljudi, a od strane društva nema dovoljno sluha za probleme koji ih tište.
"Udruženju pomažu ljudi iz različitih profesija, pa i studenti Odsjeka za socijalni rad sa Fakulteta političkih nauka. Volonterizam je kod nas obezvrijeđen u potpunosti jer ljudi stalno govore da nije normalno raditi besplatno", smatra ona. "Volontiranje je rad koji čovjek radi čista srca i najbolje što može."
Anita S., takođe volonter, imala je uglavnom lijepa iskustva volontirajući za ovo udruženje.
"Volontiram tri godine, što me mnogo ispunjava. Na to me podstaklo to što sam spoznala da se osobe s invaliditetom suočavaju sa velikim problemima", kazala je ova volonterka.
Smatra da lica sa posebnim potrebama treba da budu vrednovana kao i svi drugi.
"Najbolji način za prevazilaženje socioekonomskih nejednakosti je zapošljavanje. Oni ne traže milostinju, već pravo na rad", kazala je ona.
Napredak je, kaže, spor, ali su pomaci vidljivi.
"Nije svim volonterima isto jer je potrebno pronaći one s kojima ćete imati dobru komunikaciju. Najljepši dio ovog posla su druženja, a najteže su prepreke s kojima se suočavamo dok sarađujemo sa nadležnima, kao i predrasude", naglasila je Anita S.
Aliće Rikardi, koja je u grad na Vrbasu došla prije osam mjeseci iz Italije, podijelila je sa nama svoja iskustva.
"Upoznala sam brojne prijatelje. Volonterske aktivnosti su dobro organizovane. Svima bih savjetovala da iskuse ono što sam i ja, jer to iskustvo nosiš sa sobom kroz cijeli život", rekla je ona.
Aleksandra Mijić iz Omladinskog centra "Zdravo da ste" boravila je sedam mjeseci u Lilu u Francuskoj volontirajući preko Evropskog volonterskog servisa, međunarodnog programa volontiranja u Evropi. Ovaj program podrazumijeva volontiranje od šest mjeseci do godinu dana, a namijenjen je mladima od 18 do 30 godina.
"Program ima neka pravila, tako da ne možete raditi posao nekoga ko je plaćen za to. Vi ste zapravo samo neka vrsta podrške. Suština priče je da naučite jezik zemlje u kojoj volontirate, usavršite engleski, upoznate nove kulture i naučite da se osamostalite", kaže Mijićeva.
Program je namijenjen svim mladim ljudima bez obzira na socijalni status, obrazovanje, kvalifikacije. Uslovi su starosno doba, osnovno poznavanje engleskog jezika, a svi troškovi su pokriveni od strane Evropske komisije.