Banja Luka

Slavne kuće u Banjaluci neslavno propadaju

Slavne kuće u Banjaluci neslavno propadaju
Slavne kuće u Banjaluci neslavno propadaju

Svjedoci vremena na banjalučkom tlu ostali su tek u sjećanju onih koji su rasli zajedno sa gradom.

Danas napuštene, zaboravljene ili samo obrisi temelja - kuće pojedinih znamenitih ličnosti i porodica postale su ruine. Potomci su se raselili po svijetu ili tajnu postanka zauvijek odnijeli sa sobom u grob.

Ako su i imali sreće da se održe na starim temeljima stubovi arhitekture jednog vremena danas ne liče na ono što su nekada bili. Postale su velelepne poslovne građevine, okupane modernim fasadama.

Kuća Šeranića

Ako kroz Banjaluku putnik namjernik krene od nekadašnjeg Šehera, koji je iznjedrio krajišku ljepoticu, naići će na kuću begovske porodice Šeranić. Podignuta je 1580. godine, danas u ruševnom stanju. Kako je ovo bila veoma bogata porodica zna se da je i njihova kuća bila prva u Banjaluci prekrivena biber-crijepom. Mještani nekadašnjeg Šehera još pričaju kakav je bio život u toj kući početkom 19. vijeka, kada je Mujo-beg Šeranić, sin Muhamed-bega, iz kuće Gunića u Novoseliji odveo Fatimu i doveo je u Šeher, u svoju porodicu. Zajedno su stekli desetoro djece, sedam kćeri i tri sina. Sva djeca još tada su išla u školu, a kćerke bile u kulturno-umjetničkom društvu.

"Kod nas  je u stvari bio matrijarhat, jer je mama sa svim upravljala i sve usmjeravala. Otac je donosio sa svojih deset prstiju, a kako je koje dijete od nas završavalo školu, tako je i privređivalo", svojevremeno je pričala najmlađa kćerka Seima.

Sestre su, sjećala se, tokom dana održavale kuću i cvjećnjake, a naveče je u čardaku iznad Vrbasa bio akšamluk i tada bi ispred čardaka pjevale ocu i njegovom društvu. Toplom vodom iz avlije Šeranića koristila se i ugledna njemačka porodica Goldbaher, koja je živjela do njih i sa kojom su se uvažavali. Još u to doba ova kuća je imala ozidanu i popločanu banju u dvorištu, a unutrašnjost je bila pravi muzej. Kuća je bila čuvena po svom bogatom enterijeru. Sećije su bile prekrivene vezenim radovima, čipkama, a gostinjske sobe čiji su zidovi bili prekriveni rezbarijama od drveta, ukrašeni bakarnim mangalama, često su posjećivali turisti. I druge sobe su ukrašavali lusteri sa svijećom, sećije, ibrici od bakra i drugi zanimljivi predmeti.

Kuća Šeranića, koja je u međuvremenu proglašena nacionalnim spomenikom, danas nema ni prilaz ni ulaz.

Vila Božić

Šetajući centrom grada naziremo tragove i vile Božić, koja je prije ovog nosila naziv Crvena kuća. Danas je ostao samo temelj i tek poneki trag na papiru - čvrsti dokazi da se onomad dizala tu, velika i važna. Banjalučani se sjećaju da je bila stub poznate slovenačke porodice, stub nekoć jake Jugoslavije.

Sve je počelo 1913. godine. Jedna od najljepših banjalučkih građevina nastala je u spretnoj olovci nadaleko poznatog zagrebačkog arhitekte Rudolfa Lubinskog. Građena je u secesionističkom stilu, kao kritika moćnom klasicizmu. Neimari joj naglasak staviše na fasadu, vještim rukama vajajući i darujući joj razne ornamente i ukrasne detalje. Plijenila je ljepotom i modernošću. Odolio i novac žalio nije trgovac drvetom Slovenac Ivan Božić. Po njemu je nazvaše vila Božić.

Sa Banjalukom rasla je i ona. Do izgradnje zgrade Banskog dvora, 1931. godine, u njoj je stolovao prvi ban Vrbaske banovine Svetislav - Tisa Milosavljević i, u svom maniru, udahnuo joj neki novi život. No, njen značaj ne jenjava. Od 1933. pod njeno okrilje useljavaju članice društva "Kolo srpskih sestara", a tokom Drugog svjetskog rata postaje sjedište njemačkog Kulturno-umjetničkog društva "Kulturbund". Ova neizmjerno moćna građevina je od 1944. bila idealan prostor za razvoj tadašnjeg sistema prosvjete. Postaje škola za babice, a nešto kasnije i Opšta medicinska škola. Šezdesetih, bila je i te kako dobar domaćin Crvenom krstu i Zavodu za socijalni rad. Iako je bila predviđena restauracija, srušena je 2002. godine.

Stan Terzića

Banjalučani su, nažalost, bili zaboravili i na porodicu Terzić, bračni par koji je godinama sakupljao vrijedne umjetničke predmete. Naime, stan Draginje i Voje Terzića, gdje je smješten i galerijski prostor, godinama je bio zapečaćen.

Prošlo je više od šest decenija otkako su ovo dvoje skromnih i požrtvovanih radnika, svoju ljubav prema umjetnosti i pasioniranu strast prema prikupljanju umjetnina pretočili u vrijednu zbirku jugoslovenskog slikarstva. Njihovi poznanici kažu da su bili vrlo skromni ljudi. Vojo je bio profesionalni vozač, a Draginja domaćica. Sticajem okolnosti, u Dubrovniku su upoznali Kostu Strajnića, istoričara umjetnosti i velikog kolekcionara. To poznanstvo bilo je presudno da počnu sakupljati djela jugoslovenskih slikara.

Vremenom su kod Terzića dolazila najeminentnija imena jugoslovenske likovne umjetnosti, koja su im nerijetko poklanjala svoja vrijedna djela. Nažalost, nakon smrti Draginje Terzić, prije devet godina, stan je bio ruiniran i zapečaćen. Ostavinska rasprava je završena 2008, kada je jedan dio djela pripao gradu Banjaluka u trajno vlasništvo, a ostala su povjerena tamošnjem Muzeju savremene umjetnosti RS (MSU RS) na čuvanje. Međutim, za obnavljanje prostorija i oživljavanje duha poznate banjalučke porodice, tada nije bilo dovoljno sredstava.

Sarita Vujković, kustos MSU RS, zapitala se hoće li zbirka Draginje i Voje Terzića postati stara zaboravljena legenda ili će Banjaluka iskoristiti potencijal ove vrijedne umjetničke kolekcije i nefunkcionalni oronuli prostor u kojem je bila smještena pretvoriti u novu multimedijalnu galeriju.  Ipak, čini se da su sva ta pitanja i opomene imala efekta, s obzirom na to da je nedavno predstavljeno idejno-arhitektonsko rješenje adaptacije Galerije "Terzić". U Administrativnoj službi grada Banjaluka data su obećanja da će sredstva za obnavljanje ovog prostora biti planirana u budžetu za narednu godinu.

Džinića palata

Stari Banjalučani se sjećaju i čuvene begovske porodice Džinić, koja je živjela u gradu na Vrbasu. Džinića palata, vlasništvo Halid-bega Džinića i Saide Pašić-Fidalić, udate Džinić, izgrađena je 1946. godine u blizini banjalučke Gimnazije, prema projektu inženjera Ibrahima Salihagića.

Aleksandar - Aco Ravlić, koji je bio poznati banjalučki novinar i fotograf, o begu Džiniću je zapisao sljedeće: "Kad beg Džinić izlazi iz svoje palate, mogao je hodati 60 km naokolo, a da svojom nogom ne stane na tuđu zemlju".

Ipak, situacija se vremenom mnogo mijenjala, te je Džinićima u doba socijalizma oduzeta ogromna imovina. Potomci stare begovske porodice kasnije su bili primorani da prodaju ovo poznato zdanje. Ukoliko se danas prošetate do Džinića palate, naići ćete na velelepno zdanje, koje nema baš mnogo dodirnih tačaka sa nekadašnjom zgradom. U palati su danas smještene poslovne kancelarije, te zaposleni u istima nemaju informacije o porodici Džinić. Rekli su nam da jedan od potomaka ove pordice živi u Zagrebu, dok je drugi potomak Džinića u Švajcarskoj.

Dom Vlade Miloševića

Za razliku od Džinića palate, koja je zahvaljujući novim vlasnicima, danas u reprezentativnom izdanju, kuća akademika, kompozitora, etnomuzikologa, horovođe i pedagoga Vlade S. Miloševića, ne može se pohvaliti novom fasadom, ali ni uređenom unutrašnjošću koja bi pokazala da građani Banjaluke nisu zaboravili na svog najznačajnijeg muzičara.

Prostorije u kojima je note za sva vremena stvarao Milošević, dodijeljene su Zadužbini "Petar Kočić" Banjaluka-Beograd. Međutim, u Zadužbini kažu da sanacija objekta "čeka" epilog brojnih sporova u vezi sa zemljištem na kojem se kuća nalazi, a kao problem ističu i finansije.

Sudeći po iskazima, zub vremena i dalje će određivati sudbinu najljepših arhitektonskih svjedoka vremena koje je iza nas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije