Krajina je sa šljivama bogat kraj, ali je izvoz još uvijek vrlo skroman. Seljaci, posjednici šljivika, najveći dio šljive upotrijebe za rakiju. Više od dvije trećine od ukupne količine dobijenih šljiva iskoristi se za šljivovicu.
Svaki seoski dom ispeče po nekoliko kazana rakije. Ali kada podbaci rod šljive, kao ovog ljeta, onda seoski svijet iznalazi nove sirovine pomoću kojih će doći do rakije, prenosi "Press RS" pisanje "Vrbaskih novina" iz 1939. godine.
Tako su ove godine seljaci u banjalučkom, a i u još nekim srezovima, pekli rakiju od kukuruza, krompira, dobro pečenog kukuruznog kruha i kvasca. Zbog upotrebe ovakve rakije bilo je nekoliko slučajeva trovanja, pa čak i nekoliko smrtnih slučajeva. Međutim, ove jeseni, pošto je potrošena šljivovica i kukuruzovača, seljaci su u velikim količinama počeli trošiti za piće gorući špiritus.
Oni u trgovinama kupe gorućeg špiritusa, razblaže ga vodom i to piju. Neki seljaci kupovali su ovaj špiritus u većim količinama, ako im je alkohol bio potreban za svadbu, slavu ili koje drugo veselje. Upotreba gorućeg špiritusa u ovu svrhu štetna je po zdravlje, a osim toga mnogo šteti i razvoju ugostiteljstva. Udruženje ugostitelja Vrbaske banovine, preduzelo je korake kod nadležnih vlasti da se ovo spriječi. U to svrhu Udruženje ugostitelja obratilo se Banskoj upravi i Finansijskoj direkciji.
U pismenim predstavkama istaknuta je velika štetnost pečenja rakije od svih sirovina izuzev šljive, kao i upotreba gorućeg špiritusa za piće.
Svoje pretpostavke potkrijepili su konkretnim predlozima, kako i na koji način bi se moglo spriječiti ovo narodno zlo. Kao najefikasnija mjera za suzbijanje predloženo je da se zabrani prodaja gorućeg špiritusa u trgovinama, a da se svi kazani za pečenje rakije stave pod kontrolu finansijskih odjeljaka u Banskoj upravi.
Udruženje stoji na stanovištu da treba zapečatiti sve kazane za rakiju, i prijaviti ih finansijskim odjeljcima, pod čijim bi se nadzorom ubuduće pekla rakija, i to samo od šljiva, nipošto od drugih sirovina. Za špiritus se predlaže da u predstavkama da se zabrani njegova prodaja u prodavnicama izuzev u pakovanjima od pola litra, zapečaćenim, koje bi se prodavale opet uz strogu kontrolu nadležnih organa vlasti, ali nikako u većim količinama.
Udruženje smatra da bi se na ovaj način spiječilo jedno veliko narodno zlo, zaštitili državni, samoupravni i ugostiteljski interesi, koji su ovakvim načinom dobijanja alkohola znatno oštećeni.
Odjeljenje poreza Ministarstva finansija izdalo je objašnjenje o plaćanju državne trošarine na alkohol koji se pušta u promet i u prodaju. Prema ovom objašnjenju na špiritus, ma pod kakvim imenom se stavljao u promet, ako se od njega ili sa njim izrađuju parfimerije i kozmetički preparati, preparati lijekova i tako dalje, naplatiće se od njega 24 dinara po hektolitarskom sistemu u ime državne trošarine.
Ukoliko lica koja proizvode napred navedene alkoholne tečnosti ne bi bila u stanju da dokažu da je na alkohol, koji je korišten za pravljenje preparata, plaćena državna trošarina, protiv njih će se postupati po članu 33 Zakona o državnoj trošarini.
Kako se uklanja neprijatan miris iz rakije
Za uklanjanje neprijatnog mirisa iz rakije najviše se upotrebljava ugalj i maslinovo ulje. Bilo da se upotrebljava ugalj ili ulje, bolji rezultati se postižu kod slabije rakije.
Ako se radi sa uljem, na svaki hektolitar rakije ulije se u bure 100 grama ulja. Zatim se izmiješa valjanjem bureta i ponovi svaka dva-tri dana. Ulje upije neprijatne mirise i ispliva na površinu, a rakija se pretoči u drugo bure, ostavljajući litar-dva zajedno sa uljem u prvom buretu. Uglja u rakiju ide oko 100 - 300 grama po hektolitru. Dobro se izmiješa, ostavi nekoliko dana, pa se rakija profiltrira.
Zapis fratra Franje o rakiji
Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, primjetih nešto što nigde i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere - neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci - begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju). (Odlomak iz knjige "Izlet u Banjaluku", Slavko Podgorelec).
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.