BAKU, SARAJEVO - Ana Trišić-Babić, zamjenik ministra inostranih poslova BiH, kazala je da je juče iz Azerbejdžana krenulo 39 bh. radnika i poručila da će se u narednih nekoliko dana kućama vratiti svi oni koji to žele s obzirom da su svi u ugovoru o radu dobili povratne karte.
"Jedini razlog zbog kojeg se ne mogu svi vratiti istovremeno je nemogućnost rezervacija, jer ta kompanija koja ih prevozi zavisi od broja mjesta u avionu i slično", kazala je Trišić-Babićeva.
Ona je rekla da je na privremenom radu tamo bilo 550 građana, te da je problem nastupio kada poslodavac nije isplaćivao plate od maja ove godine.
Trišić-Babićeva je kazala da postoji jedna grupa radnika koja ne želi da se vrati i koja opstruiše čitav slučaj, te da su odatle potekle informacije da bh. konzul nije mogao da uđe u prostorije u kojima borave radnici.
"Čekamo izvještaj od našeg konzula u Turskoj koji ćemo proslijediti Savjetu ministara i entitetskim vladama da bi one imale potpuni uvid u cijeli slučaj", naglasila je zamjenik ministra inostranih poslova BiH.
Ona je kazala da su svim radnicima vraćeni pasoši, te da je na radnicima da li će sada ići ka nekoj daljoj proceduri da im se isplate neisplaćene zarade.
Cijeli slučaj i problemi koju su radnici imali u toj zemlji objelodanjen je nedavno u javnosti i otada se skoro svakodnevno javljaju radnici koji potvrđuju da su prolazili teške trenutke, ali ima i onih koji kažu da je cijela ta priča iskonstruisana.
Jedan od radnika koji je bio u Azerbejdžanu obratio se "Nezavisnim" i ispričao kroz kakve teškoće su prolazili on i njegove kolege koji su preko firme iz Gradiške otišli da rade u tu daleku zemlju.
Ovaj radnik, čije je ime poznato redakciji, kaže da su po dolasku u Baku bili smješteni u krajnje neuslovne barake, a problem je predstavljalo i to što se poslije napornog dana nisu mogli istuširati jer nije bilo dovoljno tople vode za sve.
"Svako jutro u pet i trideset je po nas dolazio autobus, tako da smo u šest već bili na gradilištu, gdje smo čekali do sedam, kada smo poslije doručka kretali sa radom. Radni dan se završavao u osam naveče, a nekad i kasnije, a znalo se desiti da tako radimo i po dva mjeseca bez slobodnog dana. Ali sam rad koji je dovodio do granica izdržljivosti, loša hrana i smještaj nije predstavljao toliki problem kao tortura kojoj smo svakodnevno bili izloženi", ispričao je ogorčeni radnik.
On priča da je neposredno nakon dolaska u Baku prisustvovao sceni kada je jedan od rukovodilaca firme pretukao njegovog poslovođu, koji je bio vrhunski majstor i koga su radnici veoma cijenili.
"Bio sam sa grupom od dvadeset radnika, kada sam primijetio da je šef, poslije kraćeg razgovora šakama počeo da udara poslovođu po glavi i tijelu. Na moje čuđenje niko od prisutnih nije reagovao i svi su se razišli kao da se ništa nije desilo. Nakon toga događaja, poslovođa koji je prije bio umjeren i fer čovjek je postao mnogo stroži", kaže radnik i dodaje da su mu kolege koje su došle u prethodnim turama, kazale da je to uobičajeno.
Radnici su, priča on, bili i novčano kažnjavani i to od 100 do 500 dolara, zavisno od raspoloženja nadzornika i "prekršaja".
"U slučaju da u toku trinaestosatnog radnog vremena radnik sjedne ili se nasloni bio bi kažnjen nekad i sa 500 dolara. Radnici su morali da vrše i alko-test a u slučaju da aparat pokaže i najmanji procenat alkohola, kazna je iznosila takođe 500 dolara. Bilo je slučajeva da zbog kazni radnici za mjesec više izgube nego zarade, tako da nakon mjesec dana napornog rada još ostanu i dužni poslodavcima", kaže ovaj radnik.
On kaže da među našim radnicima u toj zemlji ima svih nacionalnosti a međunacionalni odnosi su odlični i nije bilo ni najmanjih problema.