Mnogo je zemalja koje su ometale rad Tribunala odbijajući da daju dokazne materijale koje su imale, a SAD su odbijale da daju snimke razgovora koji su 1995. godine vođeni između vrha Srbije i bosanskih Srba, kaže Florens Artman, autor knjige "Mir i kazna" i bivša glasnogovornica Tužilaštva pri Haškom tribunalu.
Pojašnjava da je njena knjiga pokušaj da upozori međunarodnu javnost kakve opasnosti prijete međunarodnim kaznenim institucijama koje štite međunarodno humanitarno pravo, koje je čovječanstvu jedina zaštita od rata i od političara koji izađu iz svojih okvira djelovanja. Cijeni da pišući o događajima, koji su se odvijali iza zatvorenih vrata Tribunala i kojima je prisustvovala kao zaposlenik, nije povrijedila profesionalnu tajnu i da se ponaša kao savjestan građanin Evrope i Francuske.
`Sud se sam mora boriti za poštivanje vrijednosti prava jer pravo i pravda dođu iza političkih interesa. Treba pokušati uticati na političare jer je ovaj sud jedini način da zaštiti čovjeka.`
NN: Kakvi su komentari iz samog Tribunala?ARTMAN: Nemam predstavu jer je knjiga izašla u septembru na francuskom, a mali broj ljudi u Tribunalu govori francuski i malo ih je pročitalo. Nadam se da će oni koji govore bosanski sada čitati.
NN: Del Ponteova?ARTMAN: Pročitala je knjigu odmah i pozvala me da mi kaže šta misli o njoj. Rekla da je neće komentirati do kraja mandata, ali ni negirati ili potvrditi navode... Neki ljudi su privatno dali pozitivne reakcije, ali veliki broj ljudi je još nije pročitao, a trude se da prošire famu da je knjiga strašna i vrlo... Ne znam šta, a ne znaju o čemu jer je nisu pročitali. Dijalog je sada malo gluh.
NN: Može li knjiga poslužiti kao osnov za zahtjev za reviziju nekih presuda, pa čak i one po tužbi BiH protiv Srbije?
ARTMAN: Može poslužiti za mnoge stvari i za ništa, zavisi kako ko čita i kako upotrijebi činjenice. Knjiga je dokument koji upozorava međunarodnu javnost da postoji opasnost po međunarodno humanitarno pravo, koje je jedini mehanizam da zaštiti čovječnost. Previše je pokušaja ometanja rada Tribunala od država koje su direktno vezane za zločine i `prijatelja` Tribunala, da bi međunarodno humanitarno pravo moglo da se primjenjuje kako to očekuju žrtve.
NN: Da li su zbog pritisaka suđenja i istrage trajali tako dugo?ARTMAN: Knjiga će razočarati ljude koji očekuju da ona dokaže da je Tribunal politički sud. Knjiga otkriva da su politički pritisci postojali, ali i to da je Sud mnogo energije trošio da se odbrani. Bilo je toga od opstruiranja hapšenja Karadžića i Mladića, do sakrivanja dokumenata. Od ovog smo se još i mogli odbraniti jer bismo tražili dodatne izvore. No, ipak, smo mnogo bitaka izgubili jer mnoga dokumenta, koje je Zapad mogao dati, nismo dobili.
NN: Ko nije davao dokumente?ARTMAN: Prvenstveno bivša Jugoslavija, a ja kao strankinja se bavim ponašanjem moje države, Francuske, pa onda i Velike Britanije, SAD, novinara i stručnjaka bivše Jugoslavije. Mi smo na kraju dobivali dokumente, ali smo na to trošili mnogo vremena. Nekad smo tražili dokumenta i nismo ih dobivali, a pošto su te zemlje sarađivale na drugim stvarima - ne možemo znati da li tražena dokumenta nemaju ili ne daju.
NN: Pa kako znate da imaju i da ne daju?ARTMAN: Nešto nećemo nikada dobiti, ali kao i svaki drugi Sud imamo druge izvore. Tako smo, na primjer, od SAD tražili telefonske razgovore koji su 1995. godine vođeni između vrha Srbije i vlasti bosanskih Srba i rekli su nam da nemaju ništa od toga, a onda smo od drugih izvora saznali da imaju i dobili smo kopije nekoliko razgovora.
NN: Da li su ljudi s kojima ste radili znali da pišete knjigu?
ARTMAN: Nisam nikome rekla i brzo sam je napisala tako da nije bilo teško da ne pričam, nisam željela da imam direktive ili preporuke i nisam nikoga pitala, a ovaj dio priče o radu Tribunala kao jedne međunarodne kaznene institucije je upućen onome kome je upućeno i međunarodno humanitarno pravo, dakle svakom građaninu da shvati da i tako može cijeniti rad Tribunala. Sada je prerano praviti analizu rada i ja nisam legitimna...
NN: Upravo zbog toga je pitanje zašto sada knjiga?
ARTMAN: Zato što je ovo jedan segment. Možete pitati zašto nešto nije urađeno brže, a ne znate da se moralo boriti svim silama, nekada je trebalo kucati 1.000 puta na ista vrata da biste dobili nešto...
NN: Govorite i o tome da je jedan broj evropskih zemalja štitio Karadžića. Kako komentarišete tezu da su te zemlje spremnije zaštititi jednog čovjeka nego desetine hiljada žrtava?
ARTMAN: To je pitanje koje i ja postavljam i to je pitanje na koje treba da odgovore te zemlje. Od Velike Britanije, Francuske i SAD je vođena politika nehapšenja i oni su ti koji će jednom kazati cjelokupne razloge, a ja sada mogu samo nagađati - problemi sa Srebrenicom jer su to elementi u kojima su najmanje sarađivali i u dokazima u Miloševićevom predmetu, nehapšenje Karadžića i Mladića, a drugi razlog može biti i činjenica da u Srebrenici nije urađeno sve što je moglo i to je očigledno problem za neke zapadne zemlje.
NN: Pišete o tome da Holbruk tvrdi da nema sporazuma sa Karadžićem, a Aleksa Buha da ima, pa kome vjerovati?
ARTMAN: Nemamo čvrste dokaze ni za jedno, ni za drugo, nego imamo dvije suprotne verzije. Ja prelazim preko tih prepreka jer i da je bilo neko obećanje u nekom trenutku ili opasnost za NATO, nema razloga da obećanja i obaveze prema zločincima traju tako dugo u odnosu na obećanja prema žrtvama. Da li je bilo dogovora ili ne zanimljivo je za svakoga. No, postoji i strah od onoga što bi Karadžić i Mladić mogli kazati na suđenju jer i Milošević je za zločine na Kosovu krivicu prebacio na Zapad. Pitanje je šta bi Karadžić i Mladić mogli kazati o aktivnostima Zapada, oni će sigurno krivicu pokušati prebaciti na Zapad i tu možda otkriti neke nove informacije koje bi nekom mogle smetati.
NN: Kako je došlo do sukoba Džefrija Najsa i Del Ponteove?
ARTMAN: To je u početku bilo različito mišljenje, a kasnije je to preraslo u sukob. Najs je bio protiv da se u optužnicu protiv Miloševića uvrsti genocid i saučešće u genocidu i nekim dokumentima nije davao potreban značaj, a stav Tužilaštva se formira na osnovu timskog rada i u sličnim situacijama se ostavlja Sudu da kaže da li su neki dokazi dovoljni ili ne.
NN: Da li je Del Ponteova nekada izlazila iz okvira Tužilaštva i bavila se diplomacijom ili politikom?
ARTMAN: Može se i to kazati, ali ne samo za Del Ponteovu nego za bilo koga od tužilaca, jer oni nemaju svoju policiju i moraju ići kod političara i tražiti policiju, dokumenta, službenike. Dakle, sudski rad treba da bude prebačen na lokalne strukture, a to zavisi od političke volje. Isto je i u stalnom međunarodnom sudu jer sada tamošnji tužilac podsjeća UN da ne potpisuje mir u Sudanu prije nego što se riješe neke tamošnje optužnice i u tome je posebnost međunarodnog krivičnog suda jer ono mnogo više zavisi od politike nego neki drugi sudovi.
O Izetbegoviću i Tuđmanu
NN: Da li su politički pritisci razlog da nije bilo ni optužnica protiv Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića?ARTMAN: Ne! To pitanje pretpostavlja da je Tribunal bio politički sud, a to nije tačno. Istrage su bile u toku, nisu dovedene do kraja jer nije prikupljeno dovoljno dokaza da se potvrdi optužnica, lokalne vlasti su blokirale sve svoje predmete, zapadne zemlje su vrlo određene stvari blokirale.
Artmanova promovisala knjigu u Sarajevu
Florens Artman promovisala je juče svoju knjigu `Mir i kazna` u kafeu `Karabit` u Sarajevu.
`Francuska, Velika Britanija i SAD imale su nezadovoljavajući odnos prema Haškom tribunalu, kazala je Artmanova juče na promociji.
`Mi smo svakodnevno imali ljutu borbu za nezavisnost, iako u Statutu Tribunala piše da je on nezavisan i pri tom je prva međunarodna institucija koja štiti međunarodno humanitarno pravo`, kazala je ona. Artmanova je pojasnila da knjiga `Mir i kazna` nije knjiga o Tribunalu, nego o segmentu njegovog rada o kojem ni najupućeniji ne znaju mnogo, te o tajnim radovima između međunarodne politike i međunarodnog pravosuđa.