Predsjednik Obama je nedavno rekao o Iraku: "Ono što ćemo uraditi jeste da nećemo dozvoliti da težnja ka savršenom stavu stane na put ciljevima koji se mogu postići." To bi bio ogroman korak ka napretku ako bi se isti pristup primijenio na BiH i Kosovo.
U obje zemlje smo upali u zamku politke "rovova" koja onemogućava postizanje stabilnosti ili dugotrajnih rješenja uprkos ogromnom ulaganju ljudi i resursa posljednjih skoro dvadeset godina.
To je zato što nastavljamo da insistiramo na tome da je moguće, uz dovoljno pritisaka i ohrabrenja, da se uspostave potpuno funkcionalna multietnička društva u BiH i na Kosovu, bez promjene granica. Kontinuirano smo ignorisali sve dokaze koji su svjedočili suprotno i žigosali smo kao kočničare sve one koji su otvoreno govorili o alternativnim pristupima.
Realnost je da nikakva količina prijetnji ili podsticaja, uključujući brzo članstvo u EU ili NATO, neće ubijediti bosanske Srbe da ustupe centralnoj vlasti značajan dio prava i privilegija koje su im date Dejtonskim sporazumom, a što su Bošnjaci i međunarodna zajednica odlučni da sprovedu. Srbi su odlučni u tome da imaju punu kontrolu nad svojom vlastitom sudbinom i strahuju da će, ukoliko nastave da vrše prenos nadležnosti na centralne vlasti, brojno nadmoćniji Bošnjaci preuzeti kontrolu.
Krajnji rezultat je nastavak tenzija između dva bosanska entiteta, disfunkcionalna država, a izgledi na uspjeh dugogodišnjih budućih napora zapadnih političara - kao nedavna posjeta potpredsjednika Džozefa Bajdena - liče na ukucavanje četvrtastog klina u okruglu rupu.
Ja znam o čemu govorim: više od 15 godina sam bio jedan od onih koji su to pokušavali. Na kraju sam shvatio da su istorijska iskustva u ovom regionu stvorila način mišljenja koji se mnogo razlikuje od našeg. Mi i dalje očekujemo od ljudi na Balkanu da razmišljaju i djeluju kao mi: to se neće dogoditi.
Na Kosovu, realnost je da je većina Srba napustila Kosovo i da se neće vratiti. Mnogi su ostali samo zato jer vjeruju ili se nadaju da mogu ignorisati centralnu vlast nezavisnog Kosova i da mogu da nastave da traže od Srbije političku i finansijsku pomoć.
Naročito se Srbi koji žive sjeverno od Ibra ponašaju kao da, u stvari, žive u Srbiji. Predsjednik Boris Tadić i njegova umjerena vlada su uhvaćeni u zamku podrške kosovskim Srbima kako bi spriječili nacionalistički bič dok pokušavaju da se približe EU.
Ove protivrječnosti postaju sve vidljivije. Ali to nije najveća opasnost.
Dosad su kosovski Albanci bili strpljivi u vezi s odbijanjem kosovskih Srba da priznaju nezavisnost bivše srpske pokrajine, uzdajući se u međunarodnu zajednicu da riješi ovaj problem. Međutim, opozicioni političari na Kosovu su počeli kritikovati kosovske vlasti zbog pasivnosti po tom pitanju.
Ova frustracija će rasti i dovesti do daljeg pogoršanja odnosa između Kosova, Srbije i međunarodne zajednice, te do eskalacije nasilja protiv kosovskih Srba.
I na Kosovu i u BiH potrebno je da razmotrimo različita rješenja, koja nam se možda neće svidjeti i koja će sama po sebi imati problema, ali koja će zaista biti - ostvarljiva. To je jedini način na koji međunarodna zajednica može privesti kraju svoje angažovanje na Balkanu. Na Kosovu, ovo vjerovatno znači neki oblik razdvajanja Albanaca i Srba, uz kombinovanje uzajamnog priznanja, punog poštovanja ljudskih prava manjina i brojnih slatkih mamaca iz EU.
BiH je komplikovanija. Tamo rješenje vjerovatno obuhvata oblikovanje različitog odnosa unutar BiH i omogućavanje Republici Srpskoj, srpskom dijelu podijeljene zemlje, da sprovede referendum o nezavisnoti. Ovo bi moralo obuhvatiti mnoštvo garancija o budućim odnosima i moralo bi biti urađeno kao kompletni paket kojeg bi vodila i implementirala međunarodna zajednica.
U oba slučaja bilo bi potrebno pokazati volju i spremnost da se upotrijebi vojna sila kako bi se spriječilo nasilje.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg moramo proširiti svoj način razmišljanja. Mi na Zapadu se ponašamo kao da smo mi ti koji kontrolišemo šta se dešava u regionu. To nije tako, kao što je dokazano izbijanjem nasilja u bivšoj Jugoslaviji 1990 - 1991. i rastom Oslobodilačke vojske Kosova 1997 - 1999.
Činjenica je da i u BiH i na Kosovu nezavisne lokalne snage mogu uzeti stvari u svoje ruke i u veoma kratkom roku prouzrokovati obnovu nasilja koje će biti veoma teško suzbiti. Mi sebi jednostavno ne možemo priuštiti da se još više upetljamo na Balkan.
Kao alkoholičar čiji je prvi korak priznanje da ima problem, mi treba da prihvatimo činjenicu da postojeća politika nije održiva. Tek tada možemo početi razmišljati konstruktivno o rješenjima koja mogu dovesti do trajnog mira u regionu.
(Vilijam Montgomeri, američki ambasador u Bugarskoj, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori i bivši specijalni savjetnik predsjednika o BiH)