Ćazim Hadžihajdić (63) iz Bijeljine već 50 godina bavi se kovačkim zanatom, koji je počeo učiti još kao trinaestogodišnji dječak kod tadašnjeg poznatog bijeljinskog kovača Alage.
Hadžihajdić, rođeni Bijeljinac, je kako kaže iz zanatlijske porodice, s obzirom na to da su mu svi, braća i rođaci, zanatlije - obućari, zidari, bravari, autolimari, dok je i sam po zanimanju bravar.
`Zanat sam počeo učiti kao dječak kod poznatog majstora Alage, koji je preminuo prije nekoliko mjeseci. Prvo sam učio praviti potkovice, koje su tada bile tražena roba`, kaže Ćazim, navodeći da se nikada nije pokajao što je naučio ovaj zanat.
Kovačke majstorije su mu od 1959. do 2001. godine bile dodatni posao, s obzirom da je do tada bio stalno zaposlen u bijeljinskoj ciglani. Od kada je 2001. otišao u penziju, svakodnevica mu je rad u njegovoj kovačnici.
`I dok sam radio u ciglani radio sam dosta u kovačnici, jer sam radio 12 časova, pa odmarao 24 časa. Ovaj zanat mi sada dobro dođe da dodatno zaradim, jer ne mogu izdržavati porodicu od 250 KM, kolika mi je penzija. Mjesečno dajem za lijekove 140 KM za mene i suprugu, koja ne može hodati bez pomagala`, istakao je Hadžihajdić.
Navodeći da trenutno ima veoma mnogo posla, jer Bijeljina pored njega ima još samo jednog kovača, Ćazim kaže da često vrati mušterije, jer ne može da primi sve narudžbe.
`Najviše posla imam u jesen, kada ima dosta poljoprivrednih radova, pa su češći i kvarovi na poljoprivrednim mašinama. Semberski seljaci mi donose na popravku, na primjer, dijelove pluga, tzv. lemeši ili raonik, bez kojih se zemljište ne može dobro obraditi`, kaže Hadžihajdić, dodajući da veoma voli svoj posao, iako na sebi ima brojne ožiljke od žiški iz vatre.
Ovaj kovač s dugogodišnjim iskustvom popravlja i razne alatke, a najviše sjekire, motike, lopate. Na primjer, popravka sjekire je tri KM, popravka dva lemeša od pluga je 10 KM, tako da se, kaže Ćazim, isplati popravka starog alata i poljoprivrednih mašina.
`To je dosta jeftinije od kupovine novog`, kaže Ćazim, pokazujući plug koji popravlja, a koji je stigao iz Engleske pedesetih godina, nakon prošlog rata.
Najteže i najgore mu je, kako kaže, raditi tokom ljetnog perioda, jer zbog vreline i vani i u kovačnici ima osjećaj da je u sauni, a ne u radionici.
Dodaje da je njegov sin dok je bio mlađi volio da radi u kovačnici. Međutim, kako je počeo odrastati sve manje je zainteresovan za ovaj zanat.
`Nadam se da će moj unuk, koji provodi dosta vremena dok radim ispred kovačke radionice, nastaviti porodičnu tradiciju`, dodao je Hadžihajdić, izražavajući žaljenje što u Semberiji, koja je nekada bila poznata kao područje bogato zanatlijama, izumire sve više zanata.
Hadžihajdić je dodao da će se baviti ovim zanatom sve dok ga zdravlje bude služilo.
`Volim da radim i da stalno budem u kontaktu s ljudima, a semberski seljaci su plemeniti, dobri i pošteni ljudi i niko mi nikada nije ostao dužan ni jedan dinar`, dodao je kovač Ćazim.