ISTOČNO SARAJEVO - Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu pokrenulo je istragu u predmetu "Kukavice" po tužbi koju su 16. juna 2006. godine podnijele porodice žrtava strašnog zločina nad kolonom nezaštićenih srpskih civila koji su bježali iz Goražda i okolnih sela 27. avgusta 1992. godine.
Veljko Lasica, predstavnik porodica žrtava ovog zločina, koji su počinili pripadnici Armije BiH, a koji je i sam žrtva napada u kojem je izgubio lijevu nogu, rekao je Srni da je nakon razgovora sa postupajućim tužiocem nadležnog tužilaštva u predmetu "Kukavice", obavljenog 19. juna, relativno zadovoljan.
On je naglasio da porodice stradalih ne žele nikakvu osvetu, već samo pravdu, da svi budu jednaki pred zakonom. "Ne mogu samo Srbe loviti kao zečeve, dok muslimanski zločinci mirno šetaju ulicama. Prijava protiv njih ima, ali nijedan nije procesuiran", kaže Lasica.
U napadu na kolonu srpskih civila, u kojoj je bilo oko 1 000 staraca, žena i djece na traktorima i u putničkim vozilima, muslimanski ekstremisti ubili su 25 lica, dok je 80 ranjeno. Kolona je krenula iz sela Jabuka preko Mesića do Rogatice, ali su je muslimanski ekstremisti napali u kanjonu kod Mesića, a svu žestinu svog napada pokazali su na ulazu u mjesto Kukavice.
"Napad je bio dobro isplaniran, a cilj je bio jasan – potpuno uništiti jezgro srpskog stanovništva u Goraždu i ispuniti jedan od zadataka iz `Islamske deklaracije` Alije Izetbegovića o uništenju svega što nije islamsko", naveo je Lasica.
Prema njegovom svjedočenju, napad na Srbe u kanjonu bio je stravičan. Pucalo se na sve strane i iz svih vrsta oružja. Gorio je asfalt, traktori, automobili i ljudi u njima, čuli su se krici i jauci na sve strane.
Neki od Srba iz nesrećne kolone pokušavali su da nađu spas skokom u rječicu Rakitnicu, ali ni u tome ne uspijevaju, jer ih stižu meci zločinaca koji nikoga i ništa nisu žalili. Sve što im je dolazilo na nišan, ubijeno je, a među njima i više članova porodica Đurđević, Matović, Todorović, Ćorović...
"Ja sam bio u automobilu, sa kćerkom i sestrom. Sve troje smo ranjeni. Teško ranjen, vozio sam skoro do Rogatice, gdje sam izgubio svijest. Kola su otišla u kanal. Prva pomoć pružena mi je u Rogatici, a potom sam transportovan u Vojnu bolnicu na Sokocu, gdje mi je amputirana lijeva noga. Nakon toga prebačen sam u Beograd u bolnicu, gdje su me liječili skoro četiri godine“, priča Lasica.
On svjedoči da su leševi ubijenih Srba ležali na cesti u kanjonu skoro 40 dana, na vrelom ljetnom suncu, pa su divlje životinje raznosile komade njihovih tijela. Niko od Srba nije smio prići mjestu zločina da ta tijela pokupi i dostojno sahrani.
Prolazili su tim putem, ističe Lasica,i predstavnici međunarodnih tzv. humanitarnih organizacija koji su leševe samo sklonili ukraj, koliko da naprave prolaz svojim vozilima, sve dok, uz veliki rizik, grupa Srba iz Goražda, predvođena Nikolom Kneževićem, nije uspjela doći do kanjona i pokupiti poluraspadnuta tijela.
Da zlo bude još veće, kaže Lasica, neki od tih tzv. humanitaraca "potrudio se" da napravi nekoliko snimaka ubijenih Srba i u svojoj prljavoj propagandi prikazao ih kao muslimanske žrtve?!
"Tako je sarajevski reditelj Danis Tanović u filmu `Ničija zemlja` prikazao te snimke zločina u selu Kukavice, ali kao srpski zločin nad muslimanima?! Za to je dobio i prestižnu nagradu - "Oskar". To su laži i podvale sarajevske čaršije. Srbi su na filmu prepoznali svoje najmilije, svoje automobile i traktore", ističe Lasica.
Prema njegovim riječima, zločin u Kukavicama, poslije napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu i Tuzlansku kolonu, bio je napad na treću kolonu.
"Cilj je bio isti – napadi na kolone nemoćnih, nenaoružanih Srba, u kojima srpska djeca gore kao buktinje, a niko ne odgovara i nikoga ne grize savjest", naglašava Lasica, nekada ugledni građanin Goražda i direktor Službe društvenog knjigovodstva u ovom gradu.
Lasica je rekao da goraždanski Srbi "ostavljaju gospodi sa Zapada i cjelokupnoj međunarodnoj javnosti da sami procijene da li je podvig ili zločin sve srpsko uništiti, popaliti, pobiti i da li srpske majke imaju pravo da budu ožalošćene".
„Ali, prije toga, moram istaći slučaj djevojčice - muslimanke Minke Živojević - ne da povrijedim nju ili njene srodnike, nego samo da se pokaže besmislenost propagande da smo mi, Srbi - `agresori, ubice, divljaci` - kako nas često mnogi kvalifikuju. Dok su Drinom plutali ubijeni Srbi, Meho Živojević, otac tada petogodišnje Minke i njegova rodbina mole srpsku Vojnu komandu da bolesnu djevojčicu prebace u Vojnu bolnicu na Sokocu radi liječenja, jer joj u Goraždu ne mogu pomoći, a zauzvrat nude da oslobode 10 Srba iz Goražda.
Komanda prihvata prijedlog, dogovoreno je i o datumu razmjene, ali, umjesto deset Srba, muslimani dovode samo jednog - Todora Davidovića. Srbi ne prave problem, helikopterom prebacuju malenu Minku na Sokolac, gdje je liječena i izliječena. I tog 27. avgusta 1992. godine, dok ranjeni Srbi iz Kukavica dolaze u bolnicu, Minka, kao ljubimica zdravstvenih radnika, veselo se igra po bolničkim hodnicima. Odmah se upoznala sa četvorogodišnjim Miodragom i trogodinjšom Momirkom Spasojević, čija je majka stradala u zločinu u kanjonu, a oni ostali siročad", priča Lasica.
Za taj, jedan od mnogih humanih djela srpskog naroda, ne zna se. "Nikada nismo čuli ni da su se roditelji djevojčice Minke oglasili tim povodom. Srbi, vjerovatno, mogu sve da učine i pomognu, ali uvijek će ostati agresori i dio tzv. udružnog zločinačkog poduhvata", zaljučuje Lasica.
Na mjestu stradanja Srba u Kukavicama podignut je skromni spomenik. Dva puta su ga muslimani rušili, ali ga goraždanski Srbi obnavljaju i tu se okupljaju 27. avgusta svake godine kao znak sjećanja na ubijene srodnike.