BANJALUKA: Hrvatska nema smetnju po Dejtonskom mirovnom sporazumu, odnosno njegovom aneksu kojim je ograničena količina naoružanja zemljama regiona, da nabavi rakete dometa 300 kilometara, ukoliko se na to odluči.
Ovo proističe iz odgovora koji smo, nakon desetak dana traženja, dobili od Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju, koja je prema Dejtonskom sporazumu jedina nadležna da iznese tumačenje o tome krše li zemlje regiona nabavkom oružja svoje obaveze iz Dejtonskog sporazuma.
Iz OEBS-a su nam, kao prvo, pojasnili da sporazum uključuje BiH, Hrvatsku, Crnu Goru i Srbiju, a regulisan je članom IV Aneksa 1-B Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prema tom sporazumu, teško oružje je podijeljeno u pet kategorija: artiljerija, borbeni tenkovi, borbena oklopna vozila, borbeni vazduhoplovi i napadački helikopteri. Ono što je bitno u odgovoru koji smo dobili je da su sve strane ispod limita koji su im postavljeni u Dejtonu, što znači da Hrvatska nema smetnju da nabavi sisteme, ukoliko se na to odluči. Raketni sistemi spomenuti u pitanju bi, ukoliko bi ih Hrvatska nabavila, bili uključeni u kategoriju artiljerijskog naoružanja, a prema riječima Aleksandra Radića, vojnopolitičkog analitičara iz Beograda, hrvatski limit iznosi ukupno 1.500 komada oružja, dok u ovom trenutku Hrvatska posjeduje tek nešto više od 200 komada.
U OEBS-u ističu da je jedino ograničenje upravo "plafon" u količini po svakoj od kategorija oružja. Navode da bi bilo koja zemlja uključena u sporazum morala prijaviti OEBS-u ako imaju namjeru da kupuju bilo kakav novi tip teškog naoružanja. I ne samo to: u OEBS-u su kategorični da, prema sporazumu, bilo koja zemlja, ako želi nabaviti novo oružje, čak i ako se nalazi u datim limitima, mora obavijestiti sve strane i pružiti im sve informacije o oružanim sistemima koje namjerava nabaviti.
"Takva procedura obavlja se u skladu sa protokolima Sporazuma podregionalne kontrole naoružanja, tako da sve bude potpuno transparentno i da se adekvatno procijene kapaciteti i potencijalna prijetnja koju takvo naoružanje predstavlja", naveli su u OEBS-u.
Radić je rekao da je ovaj sporazum u stvari ekstenzija evropskog mehanizma kontrole naoružanja CFE, koji je usvojen u vrijeme kada je u Jugoslaviji počeo rat, pa je on na nas primijenjen kroz spomenuti aneks Dejtona tek 1996. godine. Jedina razlika u odnosu na originalni sporazum je, kako kaže Radić, u tome što se na nas donji limit odnosi na artiljerijsko oružje kalibra 75 milimetara, dok CFE predviđa donji limit od 100 milimetara.
"Mi tu sada možemo da pričamo o političkim, bezbednosnim i svakim drugim implikacijama ako bi se Hrvati odlučili da nabave to oružje, ali striktno gledano po sporazumu - ograničenja nema", rekao je Radić.
On ističe da nije baš tako jednostavno doći do tih sistema, s obzirom na to da, ako Hrvatska od SAD zatraži to oružje službenog naziva M-270, konačnu riječ da li će oružje doći u Hrvatsku će imati američki Kongres. Još je rekao da, ako bi Hrvatska dobila to oružje, uz njega idu dva lansera sa po šest raketa dometa 45 kilometara. Za nabavku raketa većeg dometa, pa i tih ATACMS raketa dometa 300 kilometara, bila bi potrebna posebna dozvola Kongresa.
Međutim, Radić ukazuje na još jedno potencijalno ograničenje: prema Sporazumu o neširenju oružja za masovno uništenje, moguće bi bilo protumačiti da ATACMS rakete mogu nositi nedozvoljena vrsta punjenja, pa bi ograničenje bilo moguće u tom pogledu.
Što se tiče bezbjednosti Srbije, BiH i drugih zemalja, Radić ocjenjuje da bi tim zemljama bilo potpuno svejedno ima li Hrvatska te rakete ili ne, s obzirom na to da je Hrvatska članica NATO-a.
Podrška reformi
Žizel Vilc, komandant NATO-a u BiH, komentarišući intenzivnu modernizaciju i naoružavanje susjednih država Srbije i Hrvatske, kazala je da svaka zemlja donosi suverene odluke o modernizaciji i naoružavanju vlastitih oružanih snaga, te da Hrvatska i Srbija nisu izuzeci. Na pitanje da li bi i BiH trebalo da prati primjer svojih susjeda, odgovorila je da NATO-ov štab Sarajevo od samog početka podržava reformu odbrambenog i bezbjednosnog sektora u BiH.