Knjiga Mirjane Kasapović "Bosna i Hercegovina podijeljeno društvo i nestabilna država" već dvije godine pobuđuje kontroverze i polemike u BiH i regionu.
Kako se u BiH sve više razgovara u mogućim modelima ustavnog uređenja, a što je i glavna tema knjige, `Nezavisne novine` će u narednim brojevima objaviti ovu knjigu u cjelini.
Time želimo da damo naš doprinos razgovorima o ustavnim promjenama. Takođe pozivamo naše čitaoce, političke stranke i javne radnike da se uključe u ovu raspravu. Sva vaša mišljenja, sugestije i polemike koje nam dostavite biće objavljena u `Nezavisnim`.
Mirjana Kasapović redovni je profesor na Fakaltetu političkih znanosti u Zagrebu i predaje na predmetu izbori i stranački sustavi. Rođena je 19. septembra 1956. u Sarajevu, a diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti 1979. godine. Doktorirala na istom fakultetu 1990. godine na temu `Pretpostavke i granice 'radnog društva' u političkoj teoriji Antona Pannekoeka`. Član je Hrvatskog politološkog društva i Kluba hrvatskih humboldtovaca. Takođe, Mirjana Kasapović je kolumnista nedjeljnika `Globus` od njegovog osnivanja.
Je li BiH suverena država
Mirovnim sporazumom o Bosni i Hercegovini, koji je dogovoren 21. studenoga 1995. godine u Daytonu i potpisan tri tjedna poslije u Parizu, bila su utvrđena dva temeljna cilja: zaustaviti vojne sukobe i uspostaviti trajni mir, te obnoviti državu kao održivu demokratsku političku zajednicu.
I dok je prvi cilj postignut, ostvarenje i ostvarivost drugog cilja predmet su stalnih znanstvenih i političkih prijepora. Odgovori na pitanje je li Bosna i Hercegovina suverena država i je li uopće moguća kao samostalna demokratska država obojeni su kako krajnjom skeptičnošću, tako i naivnom optimističnošću. U međunarodnim znanstvenim krugovima prevladavaju ocjene kako se nakon svršetka ratnih sukoba Bosna i Hercegovina nije uspjela konstituirati kao suverena demokratska država. Tu ću postavku potkrijepiti nekolicinom iskaza koji dobro predstavljaju glavni pravac razmišljanja o toj temi.
U politološkoj literaturi koja se bavi poredbenim istraživanjem postkomunističkih država istočne Europe Bosna i Hercegovina obično se ni ne proučava kao zasebna država. Tvrdi se da ona nije suverena država, budući da `nakon 1995. opstoji samo zahvaljujući masivnoj intervenciji Zapada` te se nalazi pod stvarnim protektoratom država NATO-a pod vođstvom Sjedinjenih Država. Uz to, ona nije ni cjelovita država jer središnja vlast ne kontrolira polovicu svoga nominalnog teritorija i stanovništva koje živi na njemu (Pridharn i Gallagher, 2000.).
Premda se međunarodna zajednica nadala da će nakon potpisivanja mirovnog sporazuma nastati ujedinjena, demokratska, multikulturna, ekonomski zdrava, dekriminalizirana i održiva država, teško bi bilo dokazati da je Bosna i Hercegovina jedinstvena politička cjelina i da funkcionira kao suverena država u uobičajenom značenju tog pojma. Umjesto toga, nastala je `segmentirana država` (Cohen, 1995), odnosno `podijeljena država` pod protektoratom NATO-a i OESS-a (Crampton, 2002; White, Batt i Lewis, 2003; Morton i dr., 2004; Naimark i Case, 2005.), koja je uz to i vrlo `fleksibilno dizajnirana` (Reynolds, 2002.).
Njome predstavnici međunarodne zajednice sve više upravljaju prema `trustovskom modelu`, kratkoročno žrtvujući državnu suverenost ne bi li time nastale pretpostavke za izgradnju dugoročno samoodržive države. Posljedica je te strategije stvarna zamjena domaće vlasti međunarodnom silom (McMahon, 2004.). U blažim formulacijama konstatira se da Bosnom i Hercegovinom vlada visoki predstavnik međunarodne zajednice kao `nekom vrstom poluprotektorata` (Almond, 1997.) ili da državna vlast u njoj funkcionira samo `pod velikim pritiskom predstavnika međunarodne zajednice` (Blondel i Muller-Rommel, 2001.).
Stanje je, pak, dosad najtežim ocijenio Frances Fukuyarna, koji Bosnu ubraja u skupinu `slabih i propalih država` zajedno sa Somalijom, Haitijem, Kambodžom, Kosovom, Ruandom, Liberijom, Sierra Leoneom, Kongom i Istočnim Timorom. Slabost države općenito se očituje u nesposobnosti da planira i provodi zakone i političke odluke, da učinkovito upravlja, da osigura odgovornost i transparentnost javnih institucija, te da suzbija kriminal, mito i korupciju. Slabe su države najveći problem međunarodnog poretka zato što krše ljudska prava, izazivaju humanitarne katastrofe, uzrokuju masovno iseljavanje, napadaju susjede i pružaju utočište teroristima. Međunarodna je zajednica stoga prisiljena stalno intervenirati, a katkad i preuzeti upravljanje slabim državama. Fukuyama ističe da je upravo u Bosni međunarodna zajednica `prestala biti apstrakcija` i postala `djelatna vlada`, koja je uvela mir u zemlju, ali nije uspjela stvoriti samoodrživu državu.
Ni domaći autori ne klone se ocjene da je Bosna i Hercegovina država pod međunarodnim pokroviteljstvom ili starateljstvom. To se potkrepljuje vojnim, ekonomskim i političkim činjenicama. Mir u zemlji održavaju međunarodne vojne snage. Zemlja preživljava zahvaljujući inozemnoj ekonomskoj pomoći, a stanovništvo je razvilo ovisnički i parazitski mentalitet. Međunarodni akteri dizajnirali su politički poredak i imenovali na važne javne položaje svoje predstavnike. Zemljom stvarno vlada visoki predstavnik međunarodne zajednice, koji ima zakonodavne ovlasti jer može donositi `konačne i obvezujuće odluke`, kao i `privremene mjere`, kojima može staviti izvan snage zakonske odluke usvojene u parlamentu; on je i `konačni autoritet` u tumačenju civilnog dijela Mirovnog ugovora, a njegov je ured glavno središte političke moći.
Trojica od devet članova Ustavnog suda strani su državljani koje imenuje predsjednik Europskog suda za ljudska prava. Strani je državljanin i guverner Središnje banke, kojeg imenuje Međunarodni monetarni fond (MMF). Pučkog branitelja, ombudsmana za ljudska prava, imenuje Organizacija za europsku sigurnost i suradnju (OESS). Osam od 14 članova Doma za ljudska prava imenuje Vijeće Europe itd. Nesuverenost i ovisnost države o međunarodnoj zajednici očituju se i na simboličnoj razini, pa se novčana jedinica naziva konvertibilna marka. Stranci su tužitelji, suci, pisci ustava i zakona, dizajneri državnih simbola, od zastave do registarskih pločica na automobilima (Papić, 2001.).
Znanstvene analize ne ostaju samo na tvrdnji da Bosna i Hercegovina ne postoji kao suverena država, nego se dovodi u pitanje i sama mogućnost njezina postojanja kao samostalne države.
`Nema nikakvog svjetla na kraju bosanskog i kosovskog tunela`, tvrdi Gale Stokes (2005.) jer `nitko nije izložio održivu dugoročnu viziju ili plan koji bi rekao kako bi mogao izgledati stabilan ishod ili kako i kada će se sadašnje okupacijske snage (ili mirovne ako vam je draže) povući`. Skeptične prognoze polaze, eksplicitno ili implicitno, od postavke da ne postoji temeljni konsenzus konstitutivnih etničkih skupina o državnoj zajednici, te da takav konsenzus nije moguće ni stvoriti.
Drugim riječima, nema minimalne suglasnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba o temeljnim vrijednostima i normama zajedničkog života, koja je osnova uspostave i funkcioniranja demokratskoga političkog poretka. Tvrdi se da su samo Bošnjaci `načelno lojalni bosanskoj državi`, dok Srbi i Hrvati doživljavaju kao svoje države Srbiju i Hrvatsku (Kellas, 2004.).
Kako su izvanjski prisiljeni živjeti u neželjenoj državi, oni razvijaju `domoljublje` samo prema vlastitim nacionalnim segmentima u kojima žive, a ne prema cijeloj državi. Srbi postaju domoljubi Republike Srpske, Hrvati domoljubi virtualne Hrvatske Republike Herceg Bosne ili hercegbosanskih kantona u kojima su većina, a Bošnjaci su odani svojoj viziji cjelovite Bosne i Hercegovine.
Patriotizam Hrvata i Srba rezerviran je samo za vlastite segmente društva, a patriotizam Bošnjaka za cijelu državu ujedinjenu prema obrascu koji samo oni preferiraju. Drugim riječima, između nacionalizma i patriotizma kao dviju različitih vrsta lojalnosti, Srbi i Hrvati daju prednost lojalnosti vlastitim nacionalnim zajednicama pred lojalnošću bosanskoj državi.
Takvo unutarnje stanje bitna je pretpostavka uspostave onoga što Rogers Brubaker (1996.) naziva potencijalno opasnim trokutom koji se stvara između onih koji žele biti glavna nacija, manjinskih nacionalnih zajednica u zemlji i njihovih vanjskih nacionalnih domovina.
Glavna nacija smatra sebe legitimnim ili makar legitimnijim `vlasnikom` države, koju zamišlja kao državu svoje nacije i državu za svoju naciju. Uvjerena je da ne može napredovati ako se njezini posebni interesi primjereno ne izraze i ne ostvare kroz njezino vlasništvo nad državom. Da bi to postigla, mobilizira svoje pripadnike na svim područjima društvenog života - u parlamentu, u državnoj upravi, na sveučilištima, u interesnim udruženjima, u medijima, na ulici - kako bi cijela država, ali i pojedine državne ustanove, djelovali tako da se ostvare njezini posebni nacionalni interesi - da se promiču nacionalni jezik, kulturni napredak, demografska premoć, ekonomsko blagostanje i politička hegemonija.
Ti se ciljevi obično opravdavaju time što se glavna nacija nalazi u lošem privrednom, kulturnom i političkom položaju u `vlastitoj` državi kao posljedici dugotrajne i sustavne diskriminacije u prošlosti.
Bošnjaci su donekle već prisvojili status glavne nacije u Bosni i Hercegovini. Nacionalizacija države, koju Brubaker inače smatra tipičnom za većinu novonastalih država u Europi i Aziji nakon sloma komunizma, u Bosni i Hercegovini očituje se kao `bošnjakizacija Bosne`, koja se shvaća kao neka vrsta nadoknade za višestoljetni genocid što su ga nad Bošnjacima provodili kršćanski Istok i Zapad i, ujedno, kao jamstvo da se zlosretna povijest neće nastaviti.
(Nastaviće se)