"Zločini genocida nad Bošnjacima... traju preko tri stoljeća, a porijeklom su i sa Istoka i sa Zapada, zavisno od toga o kojem se historijskom periodu radi... Zločini genocida nad Bošnjacima imaju svoj historijski kontinuitet još od druge polovice XVII stoljeća. Oni su, pored genocidnih radnji mletačkih i austrijskih katoličkih trupa, uglavnom rezultat kontinuirane crnogorske i srpske politike od početka XVII vijeka pa sve do danas." Dio je te povijesti i "ustaška genocidna politika tzv. NDH" u Jasenovcu i drugdje nad Bošnjacima (Čekić, 1994.).
`Zbog svega toga, suvremena je bošnjačka zajednica `ostatak povijesnog trajanja stalno izloženog progonu i genocidu. Okomica progona i genocida... neprekinuto povezuje progone sljedbenika arijevske crkve, muslimana, templara, krstjana i njihovih baštinika na kraju dvadesetog stoljeća` (Mahmutćehajić, 1997).
Bošnjaci se prikazuju kao jedini čuvari bosanske državnosti u povijesti, ponajprije zato što je Bosna jedina domovina koju imaju, nasuprot Hrvatima i Srbima koji imaju `prave` ili `rezervne` domovine u Hrvatskoj i Srbiji, pa je suvremena bošnjačka nacija `kvintesencija bosanskog društva` (Đozić, 2003, 98), a suvremena bosanska država `reinkarnacija bošnjaštva` (Ibrahimagić, 1999, 19).
Islam nije samo konstitutivno obilježje bošnjačke etničke zajednice, nego i opći duhovni supstrat bosanske države i bosanstva uopće:
`... Bošnjaci mogu i moraju u islamu naći vrelo zasebnosti i snage, ali i jasno viđenje Bosne kao nacrta u kojemu islam podupire jedinstvo različitosti.` Štoviše, `... ni Bosna ni Bošnjaci nisu mogući ako islam ne bude prihvaćen kao povezujuća i određujuća njihova bit` (Mahmutćehajić, 1997).
Bosnom treba vladati jedinstveni bosanski narod:
`... U modernom svijetu nema nijedne države u kojoj su politički suverena dva, a nekamoli tri naroda` (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002, 21). Sukladno tome, vlast treba ustrojiti na načelu jedan čovjek, jedan glas, što će demokratskim putem osigurati premoć najbrojnije nacionalne zajednice u državnoj vlasti i u upravi, te u javnom životu uopće.
Komentar jednoga prijedloga iz 1990. godine da Predsjedništvo BiH bude sastavljeno prema razmjernom načelu - te da ga čine tri Muslimana, dva Srbina, po jedan Hrvat i predstavnik ostalih skupina - i da sve članove biraju svi građani svodi se na tvrdnju kako bi to `bilo za Bošnjake vrlo povoljno, jer bi nam na taj način bila osigurana većina... Budući da smo mi relativna većina, te smo mogli izabrati ne samo Bošnjake muslimane, nego i ostale... Mi smo mogli izabrati one Srbe i Hrvate koji su za Bosnu` (Zulfikarpašić, 1995, 97).
U unitarnoj državi nema mjesta za nikakvu nacionalnu teritorijalnu autonomiju, što se to protivi i povijesnim tradicijama zemlje, jer Bosna nikad `u svojoj milenijskoj povijesti nije bila federalna, pa čak ni regionalizirana država...` (Sadiković, 2004.).
Unitarno načelo treba dosljedno primijeniti na svim područjima političkog i društvenog života, uključujući i jezičnu politiku:
`Veliki je apsurd što se u našoj maloj zemlji zvanično priznaju tri jezika, što nema historijske utemeljenosti, i pruža mogućnost da se u mnogim školama uči po programima i udžbenicima susjednih država i uporno nameće njihov jezik` (Idrizović, 2003).
Takvim načelnim stajalištem, te političkom, kulturnom i socijalnom praksom glavne nacije, ostale nacionalne zajednice objektivno se potiskuju u položaj nacionalnih manjina, a njihova ustavna konstitutivnost umnogome postaje virtualnom. Hrvati i Srbi nisu nacionalne manjine u ustavnom smislu - u tom smislu oni su `suvlasnici` bosanske države - ali su objektivno manjinske nacionalne zajednice u odnosu prema većinskoj naciji. To napose vrijedi za hrvatsku zajednicu, koja se zbog dramatičnog smanjivanja broja svojih pripadnika prije rata, u ratu i nakon rata sve više primiče položaju klasične nacionalne manjine, te će ubuduće teško zadržati jednak ustavni status kakav imaju Bošnjaci i Srbi. Stoga se one sve više okreću svojim vanjskim nacionalnim domovinama, na koje su se u povijesti ionako uvijek oslanjale i bile ovisne o njima. Glavna ih nacija, zauzvrat, doživljava kao nelojalne državljane i živi u stalnom strahu od njihova secesionizma i iredentizma njihovih vanjskih domovina.
Vanjske nacionalne domovine ističu svoja prava i obveze da promatraju stanje u susjednoj državi u kojoj žive njihovi sunarodnjaci, te da materijalno i moralno podupiru njihove institucije i aktivnosti usmjerene na zaštitu nacionalnih interesa. I dok glavna nacija, koja nastoji nacionalizirati višenacionalnu državu po svojoj mjeri, tvrdi da su manjinske nacionalne zajednice unutarnji državni problem, vanjske domovine ustrajavaju na svojim pravima i odgovornosti prema svojim sunarodnjacima, od kojih su mnogi i njihovi državljani. Domovinski su nacionalizmi `u izravnoj opoziciji i u dinamičkoj interakciji s nacionalizirajućim nacionalizmima` (Brubaker, 1996,). Vanjske nacionalne domovine u bosanskom su slučaju Hrvatska i Srbija, a obje ističu svoja prava i obveze da zaštite svoje sunarodnjake u Bosni i Hercegovini.
Prema čl. 72 Ustava, u prava i dužnosti Republike Srbije ubraja se i `održavanje veza sa Srbima koji žive izvan Republike Srbije, radi očuvanja njihove nacionalne i kulturno-istorijske samosvojnosti`. U tu svrhu, Skupština Srbije osnovala je Odbor za odnose sa Srbima izvan Srbije kao svoje stalno radno tijelo. Dok se navedena opća ustavna odredba odnosi na sve Srbe koji žive izvan Srbije, odnosi Republike Srbije s Republikom Srpskom uređeni su posebnim Sporazumom o uspostavljanju specijalnih i paralelnih odnosa između Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske, koji je potpisan 5. ožujka 2001. godine u Banjaluci, a potom i ratificiran posebnim zakonom. Sporazumom se uređuje razvoj svekolike i `transparentne` suradnje dviju strana u privredi i korištenju prirodnih resursa, zakonodavstvu, privatizaciji i nacionalizaciji, znanosti i tehnologiji, obrazovanju, kulturi i sportu, zdravstvenoj i socijalnoj politici, turizmu i zaštiti okoliša, informiranju, zaštiti sloboda i prava građana, suzbijanju kriminala, te u obrani (čl. 1, 2). Suradnja se institucionalizira uspostavom Vijeća za suradnju što ga čine Predsjednik SR Jugoslavije, te predsjednik i potpredsjednik Republike Srpske. Vijeće se sastaje tromjesečno. Vijeće imenuje Stalni odbor što ga čine predsjednik i potpredsjednik savezne vlade kao stalni članovi te odgovarajući resorni ministar u saveznoj vladi kao nestalni član, kao i predsjednik i potpredsjednik Vlade Republike Srpske kao stalni članovi i odgovarajući resorni ministar u Vladi Republike Srpske kao nestalni član. I Vijeće i Stalni odbor odlučuju konsenzusom. Uz to, Sporazumom su predviđeni i `redovni kontakti` između parlamenata, i to na razini predsjednika i radnih tijela (čl. 8). Posrijedi je, dakle, oblik institucionalizacije `specijalnih i paralelnih odnosa` između Srbije i Republike Srpske na svim područjima društvenog i političkog života i na najvišim razinama zakonodavne i izvršne vlasti.
I Hrvatska je zaštitu Hrvata izvan Hrvatske uzdignula na ustavni rang. Prema čl. 10 st. 2 Ustava, `dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske`. Premda je ustavna odredba općenita i načelna, ona se ponajprije tiče Hrvata u Bosni i Hercegovini. Kako hrvatsko zakonodavstvo priznaje dvojno državljanstvo, veliki broj Hrvata u Bosni i Hercegovini ujedno su i državljani Republike Hrvatske. Kako, pak, Ustav jamči biračko pravo svim državljanima, Hrvati iz Bosne i Hercegovine imaju pravo sudjelovati u parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.
To pravo ostvaruju zajedno s ostalim državljanima koji nemaju boravište u Hrvatskoj - s pripadnicima hrvatske dijaspore u cijelom svijetu - a kako su najbrojnija i politički najaktivnija skupina hrvatskih državljana izvan zemlje, od parlamentarnih izbora 1995. godine, otkad se primjenjuje to pravo, osvajali su sva ili golemu većinu mjesta u Hrvatskom saboru koja su bila rezervirana za državljane Hrvatske koji ne žive u njoj.
Tako bosanskohercegovački Hrvati praktično ostvaruju pravo na posebno grupno predstavništvo u hrvatskome državnom parlamentu koje im daje mogućnost neposrednog utjecaja na državnu politiku Hrvatske, uključujući i njezinu politiku prema Bosni i Hercegovini (Kasapović, 2001, 28.29). U hrvatskome državnom proračunu svake se godine osiguravaju financijska sredstva za materijalnu pomoć i potporu Hrvatima u Bosni i Hercegovini, a koristila su se na različitim područjima društvenag i političkog života: za financiranje Hrvatskog vijeća obrane kao `hrvatske komponente` oružanih snaga susjedne zemlje, za financiranje kantonalnih policijskih snaga, uprave i sudstva, za isplatu vojnih i civilnih mirovina, obnovu prometnica i privrednih objekata, financiranje školstva i zdravstva itd. Posljednjih godina ona su namijenjena poglavito skrbi za prognanike i za obnovu njihovih kuća, te za potporu hrvatskim obrazovnim, kultumim, znanstvenim i zdravstvenim ustanovama, poput Sveučilista u Zapadnom Mostaru, Hrvatskoga kulturnog društva `Napredak`, bolnice u Novoj Bili itd.
(Nastaviće se)