Sabor je, dakle, bio sastavljen prema načelu razmjerne zastupljenosti vjerskih kurija.
Prema jednakom načelu bio je sastavljen i Zemaljski savjet, odnosno Vlada. Zemaljski statut propisivao je da `svaka vjeroispovijest u Saboru bira u Zemaljski savjet onoliko članova koliko joj prema srazmjeru pučanstva zapada` (čl. 39), pa su u Vladu ušla četiri pravoslavca, tri muslimana i dva katolika, koje su saborski zastupnici izabrali iz svojih redova. Bila je to neka vrsta vlade velike koalicije svih glavnih vjerskih segmenata društva. Istodobno, u sastavu nekih tijela primjenjivalo se paritetno načelo. Statut je propisivao da u tročlanom predsjedništvu Sabora mora biti zastupljena `svaka od triju glavnih vjeroispovijesti zemlje` (čl. 23). Načelo razmjernosti primijenjeno je i u izborima kotarskih vijeća kao izbornih tijela ograničene lokalne samouprave, i to tako što se na 1.500 pripadnika neke vjerske zajednice u seoskim općinama i 750 u gradovima birao jedna vijećnik.
Konstitucionalni preddemokratski konsocijacijski mehanizam bio je i pravilo odlučivanja kvalificiranim većinama o vitalnim zemaljskim interesima, a oni su se ticali ponajprije `stvari bogoštovlja`. Prema Statutu, u odlučivanju o vjerskim pitanjima morale su sudjelovati najmanje četiri petine svih zastupnika, a odluke su bile pravovaljane ako je za njih glasovalo najmanje dvije trećine nazočnih zastupnika (čl. 36). To je značilo da je za neku odluku o vjerskim pitanjima moralo glasovati najmanje 61 od 92 zastupnika, što je isključivalo mogućnost da zastupnici samo jedne vjerske zajednice odnosno nacionalne političke organizacije nadglasuju predstavnike ostalih dviju zajednica. Tim institucionalnopolitičkim sredstvima austrougarska je uprava nastojala `održati unutrašnju ravnotežu, svjesna da bi svaki njen poremećaj u korist neke od tri vjersko-etničke grupe ugrozio položaj monarhije u BiH` (Imamović, 2003). Retrospektivno se može ustvrditi da je znakovito što je za konsocijacijskim mehanizmima posegnula vlast države koja će i sama nakon 1918. i osobito nakon 1945. godine sloviti kao klasični slučaj konkordancijske demokracije.
Procesi zasebnog društvenog i političkog organiziranja bosanskohercegovačkih segmenata bili su nasilno suzbijani i umnogome prekinuti u razdoblju 1. (1918 - 1941) i 2. Jugoslavije (1945 - 1992). Bitno obilježje autoritarnih političkih režima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i pogotovo Kraljevine Jugoslavije bilo je ograničenje društvenog i političkog pluralizma općenito. Sa stajališta službene ideologije jugoslavenskog unitarizma, bilo je suspektno, a povremeno je i službeno zabranjivano nacionalno, političko i društveno organiziranje i djelovanje. Nakon proglašenja oktroiranog ustava 1931. godine bila su zabranjena sva udruženja `na vjerskoj, plemenskoj i regionalnoj` osnovi. Ustavna zabrana nije se odnosila samo na političke stranke i ostale političke organizacije, nego i na sportska društva, pri čemu je ustavodavac vjerojatno imao na umu sokolska društva koja su djelovala kao `izvanparlamentarni stranački supstituti` (Džaja, 2004, 41). Nakon zabrane svjetovnog nacionalnog organiziranja i djelovanja, ulogu političkih institucija opet su preuzele crkvene ustanove, koje su svojim vjerskim, kulturnim i sportskim djelovanjem promicale i političke vrijednosti i ciljeve. Premda formalno nije bilo službene državne crkve, Srpska pravoslavna crkva stvarno je bila neformalna `državna crkva`.
U tom je razdoblju Bosna i Hercegovina izgubila i onu samostalnost koju je imala u sklopu Austrougarske monarhije. Zakon o nazivu i podjeli kraljevine na upravna područja iz 1929. godine podijelio je novoimenovanu Kraljevinu Jugoslaviju na devet banovina, a Bosnu i Hercegovinu na četiri banovine: Drinsku, Vrbasku, Primorsku i Zetsku. U svima njima, osim Vrbaske banovine, dijelovi povijesnog bosansko-hercegovačkog teritorija bili su spojeni s povijesnim i etničkim hrvatskim, srpskim i crnogorskim područjima, što je bio `pokušaj razbijanja BiH`, i to nakon što je, navodno, `bila hiljadu godina jedna teritorijalna cjelina` (Imamović, 2003). Podjela nipošto nije bila nacionalno neutralna jer su u tri od četiri banovine na koje je bio podijeljen povijesni prostor Bosne i Hercegovine Srbi postali natpolovična većina: u Drinskoj banovini činili su oko 65 posto, u Vrbaskoj oko 58 posto, u Zetskoj oko 56 posto stanovništva, dok su samo u Primorskoj banovini Hrvati bili većina od 77 posto stanovnika. Time je srpska relativna većina u Bosni i Hercegovini - Srbi su 1921. i 1931. godine činili oko 44 posto stanovnika zemlje - administrativnim putem pretvorena u apsolutnu većinu na najvećem dijelu prostora Bosne i Hercegovine.
`Novi udarac povijesno naslijeđenoj teritorijalnoj cjelovitosti Bosne i Hercegovine zadala je uspostava Banovine Hrvatske 1939. godine, nastale zbog pokušaja da se riješi 'hrvatsko pitanje' kao ključni državni problem. Banovina je obuhvatila i dio Bosne i Hercegovine, uglavnom područja na kojima su većina stanovnika bili Hrvati. Uz očekivano nezadovoljstvo Srba činjenicom da je dio Bosne i Hercegovine pripao Banovini Hrvatskoj i da je ona uopće stvorena, takvim su rješenjem bili nezadovoljni i Muslimani, koji su većinom tražili da Bosna i Hercegovina bude posebna jedinica u svojim povijesnim granicama.
Uz to, u monarhijskoj Jugoslaviji Muslimani nisu bili priznati kao posebna etnička zajednica, a bila je ukinuta i vjerska, vakufska i prosvjetna samouprava stečena ozakonjenjem autonomije Islamske zajednice 1909. godine (Imamović, 2003, 316). Unatoč mjerama autokratskog režima koji je suzbijao i zabranjivao slobodno interesno očitovanje i organiziranje nacionalnih zajednica, nisu nestali rascjepi među bosanskohercegovačkim segmentima, nego su bili samo nasilno potisnuti i prigušeni. Vjerske i nacionalne podjele iskazivale su se kad god je to bilo moguće, a ponajviše u izborima za jugoslavensku skupštinu. U Tablici 6 prikazani su rezultati izbora za jugoslavensku skupštinu od 1920. do 1927. godine. Iz prikaza je izostavljen način sastavljanja Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koje je djelovalo do izbora za Ustavotvornu skupštinu (vidjeti Engelsfeld, 1989). U tablici nisu prikazani ni rezultati izbora 1931. i 1939. godine zato što nisu bili reprezentativan izraz političkih odnosa u zemlji. Provedeni su prema premijskom izbornom sustavu, koji je načinjen po uzoru na takozvani Acerbov izborni zakon fašističke Italije (Kasapović, 2003, 307-309). On je enormno povlašćivao glasovno najjaču stranku: lista koja bi dobila relativnu većinu glasova na razini države automatski je stjecala dvije trećine mandata, a preostala trećina raspodjeljivala se među ostalim strankama; ako bi najjača stranka dobila apsolutnu većinu glasova u državi, automatski bi stjecala dvije trećine mandata, ali i pravo da sudjeluje u raspodjeli preostale trećine mandata zajedno s ostalim strankama. Zahvaljujući izbornom sustavu, režimska je lista 1931. godine s oko 61 posto glasova dobila 82 posto mandata, a lista udružene opozicije s oko 37 posto glasova dobila je samo 18 posto mandata. Slični su bili i rezultati izbora 1938. godine. Svi, a osobito posljednji izbori, bili su u znaku svojevrsnog `izbornog terora` režima (vidjeti Janjatović, 1996; Vurnik, 2004).
U analizi rezultata valja imati na umu da su posrijedi bili polukompetitivni izbori u sva četiri ciklusa, što znači da političko natjecanje za vlast nije bilo potpuno slobodno i demokratsko, a pogotovo nije bilo pošteno. Nije bilo ozakonjeno demokratsko biračko pravo, niti je normativno bio zajamčen demokratski izborni postupak. Izbori za Ustavotvornu skupštinu provedeni su na temelju cenzusnog biračkog prava iz kojega su bile isključene žene, pripadnici nekih nacionalnih manjina i vojne osobe. Osim toga, ozakonjen je bio i obrazovni cenzus, te se od birača tražilo da `zna čitati i pisati` (Pctranović i Zečević, 1985, 140-142). U izborno pravo bio je ugrađen i element nekovrsnog pseudokapacitetnog biračkog prava (Kasapović, 2003, 182-183), koji se iskazivao u zahtjevu da na svakoj izbornoj listi bude najmanje jedan kandidat koji je završio fakultet ili je makar bio apsolvent. Izborni sustav, napose način podjele zemlje na izborne okruge, bio je skrojen tako da neposredno pogoduje režimskim strankama. Izbori su bili praćeni stalnim političkim pritiscima i manipulacijama te krivotvorenjima rezultata u korist srpskih režimskih stranaka, pa povjesničari opisuju to ozračje kao `izborni teror`. Unatoč tome, respektabilne glasove dovoljne za stjecanje mandata na području Bosne i Hercegovine dobivale su isključivo nacionalne političke stranke Hrvata, Muslimana i Srba. Jedina ozbiljnija iznimka bila je KPJ u izborima 1920. godine, ali je i njezin glasovni rezultat u Bosni i Hercegovini bio slabiji od jugoslavenskog prosjeka.
(Nastaviće se)