Religija je, pak, bila ideološki stigmatizirana kao buržoaski "opij za narod", a ateizam je bio bitna sastavnica službene državne ideologije. Sustavna politika ateizacije stanovništva posredstvom obrazovnog sustava, kulturne industrije, medija i si. imali su veće značenje u Bosni i Hercegovini nego u ostalim komunističkim zemljama, pa i u ostalim republikama bivše Jugoslavije.
Oni su, naime, pridonosili `desakralizaciji` bosanskohercegovačkih nacionalnih zajednica koje su povijesno nastale i dugo su se održavale kao neka vrsta `sakraliziranih nacija`. Katolički i hrvatski identitet nisu bili toliko jako povezani u Hrvatskoj kao u Bosni i Hercegovini, kao što vjerojatno ni pravoslavni i srpski identitet nisu bili toliko povezani u Srbiji kao u Bosni i Hercegovini.
Poseban je problem činila potpuna nominalna stopljenost muslimanskoga vjerskog i nacionalnog identiteta: postavši komunisti, Hrvati i Srbi formalno su prestajali biti katolici i pravoslavci, dok su Muslimani kao komunisti prestajali biti muslimani i Muslimani i ostajali su samo Muslimani. Nominalna razlika između njihova vjerskog i nacionalnog identiteta doslovce se izražavala jednim gramatičkim znakom.
Proces prisilne izvanjske `desakralizacije` nacija bio je praćen jačanjem unutarnjih ograničenja što su ih nacije postavljale svojim pripadnicima kako bi se oduprle izvanjskom pritisku. Ona su se sastojala u ultimativnom vezivanju nacionalne uz vjersku pripadnost, koja je, možda, bila najizraženija u hrvatskoj zajednici.
Prema nepisanim unutarnjim pravilima o pripadnosti, dobar Hrvat nije mogao biti onaj tko nije bio i dobar katolik, a u zaoštrenijoj varijanti Hrvat uopće nije mogao biti onaj tko nije bio katolik. Vjerojatno se nigdje u bivšoj Jugoslaviji otpadništvo od vjere nije tumačilo i kao nacionalno otpadništvo kao među bosanskim i hercegovačkim Hrvatima. Ateizacija, to jest oduzimanje katoličkog identiteta, intuitivno se doživljavalo kao napad na cijeli identitet zajednice i potkopavanje samih temelja njezina opstanka.
Taj je doživljaj bio racionalan utoliko što su se u nedemokratskome političkom poretku, u kojemu je praktično bilo onemogućeno izražavanje nacionalnoga izvan kodificiranih partijskih obrazaca i `ključeva`, nacionalni interesi, vrijednosti i osjećaji mogli očitovati uglavnom samo kroz vjerske ustanove i vjerske manifestacije. S obzirom na sve, nije čudno što su u članstvu Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Bosne i Hercegovine Hrvati bili najslabije zastupljeni u odnosu prema svojemu udjelu u stanovništvu, te što su komunističkoj partiji pristupali rjeđe i od Hrvata u Hrvatskoj.
Razmjerno brz i donekle neočekivan proces `dekonfesionalizacije` i sekularizacije hrvatskog nacionalizma u Bosni i Hercegovini otpočeo je tijekom hrvatsko-bošnjačkog rata i umnogome je bio uzrokovan različitim političkim stajalištima i interesima Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, s jedne, i HDZ-a Bosne i Hercegovine i Hrvatske, sa druge strane, u gledanjima na budućnost te zemlje. Katolička crkva kao glavni duhovni, pa i politički predstavnik i `čuvar` vjere i nacije među bosanskim i hercegovačkim Hrvatima tijekom duge povijesti, našla se u srazu s političkim ciljevima HDZ-a kao njihovoga glavnoga političkog predstavnika. Crkva nije izašla kao pobjednik iz toga unutarhrvatskog sukoba, pa su Hrvati `odjednom` shvatili kako im stajališta Crkve nisu više nužan moralni i politički putokaz u nacionalnoj politici.
U socijalističkoj Jugoslaviji naslijeđeni vjerski i nacionalni rascjepi u Bosni i Hercegovini općenito su bili ideološki proskribirani, politički suzbijani i praktički ignorirani. Štoviše, vjerski i nacionalno najpodjeljenija jugoslavenska republika proglašena je `kovačnicom bratstva i jedinstva` i pretvorena u politički `paradnu` jugoslavensku republiku. Kao dokaz ubrzanog prevladavanja nacionalnih i vjerskih podjela trebali su poslužili famozni podaci o broju Jugoslavena i broju nacionalno mješovitih brakova u Bosni i Hercegovini (Duraković, 1993; Schnjarz i Herges, 2003). No, protivno uvriježenoj predrasudi, broj mješovitih brakova u Bosni i Hercegovini bio je ispod jugoslavenskog prosjeka: od 1951. do 1980. godine broj mješovitih brakova u Jugoslaviji porastao je s oko devet na 69 posto, a u Bosni i Hercegovini od oko sedam na 12 posto. Broj mješovitih brakova bio je manji samo u nacionalno najhomogenijoj jugoslavenskoj republici Sloveniji.
Samo su Albanci sklapali manje mješovitih brakova od bosanskih Muslimana. Na takvo je stanje zasigurno presudno utjecala snažna privrženost bosanskih i hercegovačkih katoličkih Hrvata, pravoslavnih Srba i muslimanskih Bošnjaka svojim vjerskim i nacionalnim zajednicama. Brak je umnogome zadržao status `svetog čina`, kakav ima u većini kultura, unatoč sustavnoj ateizaciji i sekularizaciji koje su poticale prevladavanje vjerskih i nacionalnih podjela ne samo u javnome, nego i u privatnom životu pojedinaca. Zanimljivo je da su te predrasude o Bosni kao `zemlji mješovitih brakova`, što je trebalo svjedočiti o njezinoj dubokoj multikulturalnosti, ugradili u svoju `argumentacijsku strategiju` i `multikulturu` iz međunarodnih institucija i organizacija, napose oni koji su se politički ili društveno anagažirali u `zavođenju` mira, te izgradnji demokratske države i civilnog društva u Bosni i Hercegovini.
Nitko pritom nije osjećao obvezu da uvjerljivo pokaže kako su onda bili mogući tako dramatični etnički sukobi u zemlji. Jedni su se zadovoljavali objašnjenjem o izvanjski isprovociranim i iznuđenim sukobima, zbog čega ustrajavaju na tome da je sukob u Bosni i Hercegovini bio isključivo međunarodni rat, a poriču činjenicu da je imao i bitna obilježja građanskog rata. Tu vrstu argumenata svojedobno je jednostavno pobio jedan bivši libanonski premijer koji je, opisujući dugogodišnji građanski rat u svojoj zemlji, ustvrdio da `vanjske snage ne bi bile učinkovite bez unutarnjih protuslovlja libanonskog društva...` (Perthes, 1994,9). Drugi su rat tumačili lokalno stiliziranim diskursom o sukobu `papaka sa sela` i `gradske raje`, dakle nekom vrstom konflikta proizašla iz društvenog rascjepa ruralno - urbano, odnosno iz sociokulturnog rascjepa (primjerice, Zulfikarpašić i dr., 1995, 89. i d.).20
Drugi pravac politike bio je pragmatičniji i vodio je računa o društvenoj stvarnosti zemlje. Sporadično, nesustavno i nedosljedno primjenjivale su se neke mjere koje su nalikovale na konsocijacijske mehanizme, ali one u autokraciji nisu mogle proizvesti jednake učinke kao u demokraciji. Skupni naziv za te mehanizme bio je `nacionalni ključ`. Pod tim se mislilo na paritetnu ili razmjernu zastupljenost glavnih nacionalnih zajednica u važnim političkim i društvenim institucijama i organizacijama. U prvome poslijeratnom razdoblju nacionalni se ključ primjenjivao ograničeno i simbolično. Recimo, Predsjedništvo Ustavotvorne skupštine Narodne Republike Bosne i Hercegovine bilo je sastavljeno prema načelu koje je donekle bilo blisko načelu paritetnosti: predsjednik je bio Srbin, a trojica potpredsjednika Hrvat, Musliman i Srbin.
Prva Narodna vlada 1945. godine bila je sastavljena kombiniranjem načela paritetnosti i razmjernosti: predsjednik je bio Srbin, prvi potpredsjednik Musliman, a drugi potpredsjednik Hrvat, dok su ostali ministri bili brižljivo odabrani predstavnici triju glavnih zajednica. Prevlast Srba na čelnim položajima nije tada toliko proizlazila iz ideoloških motiva, koliko je bila uvjetovana stvarnim političkim odnosima. Srbi su otpočetka bili izrazito natpredstavljeni u Komunističkoj partiji odnosno u Savezu komunista, koji je bio glavni izvor novačenja političke i društvene elite u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji uopće.
To je rezultiralo izrazitom prezastupljenošću Srba u vrhovima vojske, policije i diplomacije, te na vodećim položajima u pravosudnom sustavu, pa se govorilo o `srbizaciji` bosanske politike. Od sedamdesetih godina - kad se pod pritiskom događaja izazvanih `Hrvatskim proljećem` reformira ustavni poredak tako da republike stječu veću samostalnost, a Jugoslavija se donekle konfederalizira - nacionalni ključ u Bosni i Hercegovini primjenjuje se široko i sustavno, i to ne samo u partijskim tijelima i republičkim institucijama i organizacijama, nego i na vodećim položajima u privredi, obrazovanju, znanosti, kulturi, medijima i drugdje.
(Nastavice se)