Do rata 1992 1995. godine bosanskohercegovački društveni segmenti koji se od rata sve češće nazivaju "nacionalnim korpusima" nisu imali stalna, nepromjenjiva i jasna zemljopisna uporišta, nego se prije moglo govoriti o postojanju teritorijalno nepovezanih etničkih enklava u zemlji u kojoj su pripadnici različitih vjerskih i nacionalnih zajednica bili raspršeni i živjeli u mješovitim teritorijalnoupravnim zajednicama.
Luka Đaković je utvrdio da su na početku 20. stoljeća sve tri konfesije bile zastupljene u svim tadašnjim kotarima, te da se moglo govoriti samo `o pretežnom stanovništvu ove ili one konfesije na određenom području. Tako se pravoslavno stanovništvo smjestilo većim dijelom u sjevernom dijelu zemlje, muslimansko u istočnom, te središnjem prema krajnjem sjeverozapadu, a katoličko u jugozapadnom dijelu zemlje, te djelomično u centralnom i sjevernom dijelu donjega toka rijeka Bosne i Usore` (Đaković, 1985.).
Godine 1910. Srbi su činili natpolovičnu većinu u 22, Muslimani u osam, a Hrvati u šest, od 55 kotareva u zemlji. Etnička raspršenost, koja se popularno uspoređivala s `tigrovom kožom`, održala se do početka devedesetih godina prošlog stoljeća. Prema podacima popisa stanovništva 1991. godine, od 109 općina Muslimani su bili većinska skupina u 44 općine, pri čemu su u 31 općini činili apsolutnu većinu stanovnika; Srbi su brojčano prevladavali u 34 općine, pri čemu su imali više od polovice stanovnika u 29 općina; Hrvati su bili najbrojnija skupina u 20 općina, a natpolovičnu većinu činili su u 14 općina.
Srbi su prevladavali u sjeveroistočnoj Bosni, to jest u Semberiji, istočnoj Hercegovini i u Bosanskoj Krajini, Hrvati u Posavini i zapadnoj Hercegovini, te u pojedinim enklavama u srednjoj Bosni, dok su Muslimani bili koncentrirani u srednjoj, sjevernoj i istočnoj Bosni, te u bihaćko-cazinskoj enklavi u zapadnoj Bosni (Klemenčić, 1994.). Prema nekim podacima, u većinskim muslimanskim općinama živjelo je 59 posto, u srpskima 44 posto, a u hrvatskima samo 32 posto od ukupnog broja pripadnika tih zajednica (Duraković, 1993.). Premda podaci o nacionalnom sastavu općina ilustriraju zemljopisnu raspršenost pripadnika triju glavnih nacionalnih zajednica, donekle ih relativizira činjenica da su teritorijalno-upravne granice općina nerijetko bile posljedica hotimičnoga političkog inženjerstva, to jest namjernoga administrativnog cijepanja i razdvajanja iole većih homogenih nacionalnih zajednica na određenom prostoru. Hrvati rado navode hercegovačko mjesto Ravno - mjesto koje su Srbi prvo oružano napali u Bosni i Hercegovini, pa je stoga poprimilo posebno simbolično značenje u hrvatskim doživljajima rata (Žepić, 2002.), u kojemu su živjeli isključivo Hrvati, a koje je administrativno bilo pripojeno općini Trebinje, u kojoj su Srbi bili natpolovična većina stanovništva, a Hrvati su činili samo četiri posto žitelja. Takvih je primjera bilo desetke, pa i stotine, premda oni nisu bitnije mijenjali opću sliku nacionalne heterogenosti bosanskohercegovačkog prostora prije rata.
Takvo stanje imalo je važne političke i psihološke posljedice na odnos nacionalnih zajednica prema državnom teritoriju. U povijesti se nisu oblikovale ekskluzivne `svete zemlje` i ekskluzivna `sveta mjesta` pojedinih nacionalnih zajednica unutar historijskog prostora Bosne i Hercegovine. Nijedna nacionalna zajednica nije u Bosni i Hercegovini imala `svoje Kosovo` - stvarnu ili mitsku `svetu` nacionalnu zemlju, o kojoj se obično spore dvije ili više nacionalnih zajednica, kao što su se u jugoslavenskoj državi Srbi i Albanci sporili zbog Kosova, a koja može biti uzrokom ili povodom etničkih sukoba.
U Bosni i Hercegovini nije bilo čak ni `svetoga` nacionalnog grada koji bi postao poprištem sukobljavanja oko identiteta, kao što je to, primjerice, postao Knin tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj - za Hrvate `stari hrvatski kraljevski grad` i `Zvonimirova prijestolnica`, a za Srbe `kolijevka zapadnog srpstva` i glavni grad novouspostavljene srpske paradržave u Hrvatskoj.
To ne znači da pripadnici pojedinih nacionalnih zajednica nisu bili interesno i osjećajno vezaniji za pojedine dijelove države u kojima su brojčano prevladavali i gdje su bili historijski ukorijenjeniji, pa se govorilo o `srpskoj` Bosanskoj Krajini, `muslimanskom` Podrinju, `hrvatskoj` zapadnoj Hercegovini i sl. Tek su teritorijalizacija i politička institucionalizacija nacionalnih segmenata tijekom rata i nakon njega bitno promijenile takvo stanje. Iz rata su izronile `svete` nacionalne zemlje i `sveti` gradovi unutar države, koji se politički artikuliraju i umjetnički ili pseudoumjetnički stiliziraju u simbole neprijepornoga i nepodijeljenoga nacionalnog identiteta. Najdojmljiviji je primjer popularna `glazbena stilizacija` kojom se Hercegovina opjevava kao `hrvatska zemlja nam sveta već tisuć' ljeta`, te političko promicanje te pjesme u neformalnu himnu hercegovačkih Hrvata, koju su poduprle i prihvatile i hrvatske elite i mase.
Sa stajališta Bošnjaka i, u manjoj mjeri Srba, takvo je ekskluzivno nacionalno prisvajanje jednog dijela zemlje i načelno i empirijski neprihvatljivo. Načelno, zato što se ustavna odredba o inkluzivnoj konstitutivnosti svih naroda na cijelom području države - koja, na neki način, opetovano osnažuje staru komunističku krilaticu o Bosni i Hercegovini kao zemlji koja `nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska`, nego je `i srpska, i hrvatska, i muslimanska` - uzima ozbiljno.
Sukladno tome, nema nijednoga dijela države koji bi bio samo hrvatski - i, posljedično, ni samo srpski ili samo bošnjački - neovisno o tome tko na njemu brojčano prevladava i tko njime stvarno vlada. Empirijski, zato što `hrvatska zemlja nam sveta` obuhvaća i mjesta kojih se ostale zajednice ne žele odreći ni kao svojih historijskih `postojbina`, ni kao suvremenih obitavališta: Muslimani se, primjerice, nipošto ne žele odreći Stoca, Počitelja i, ponajprije, Mostara kao svojih povijesnih `postojbina` unutar `svete hrvatske zemlje`. Mostar je ujedno najbolji primjer nastanka `svetog` grada u ratu, koji je tijekom rata i nakon njega postao predmetom identitetskih sukoba Hrvata i Bošnjaka. I u tom su se smislu prijeratni odnosi među nacionalnim zajednicama promijenili, a identitetski sukobi konkretizirali i zaoštrili.
Tijekom rata započeo je, a u osnovi je i dovršen, proces teritorijalizacije nacionalnih segmenata. Odvijao se u dva oblika. Prvi oblik sastojao se u progonima, `etničkom čišćenju` pripadnika drugih etničkih zajednica s područja na kojima je jedna zajednica činila apsolutnu ili relativnu većinu stanovništva. Drugi oblik bilo je vojno-političko posezanje za područjima na kojima pripadnici agresorske skupine nisu činili apsolutnu, pa čak ni relativnu većinu stanovnika, a koje se opravdavalo povijesnim, ekonomskim ili vojnopolitičkim razlozima. Oba su oblika najintenzivnije i najdjelotvornije primjenjivali Srbi, manje intenzivno to su činili Hrvati, a najmanje intenzivno Muslimani. Tako su se nastojala stvoriti što veća, etnički homogena područja, na kojima je bilo moguće uspostaviti etničku vojnopolitičku vlast i graditi vlastitu nacionalnu državu.
Razmjere tih procesa vide se iz brojnih podataka. UNHCR je procijenio da je tijekom rata gotovo polovica stanovnika promijenila predratno boravište, a da je na svršetku ratnih sukoba 1995. godine još bilo raseljeno oko 1,3 milijuna stanovnika. Najviše je stanovnika bilo raseljeno s područja pod srpskom vojnopolitičkom kontrolom, odakle je protjerano oko 30 posto predratnog stanovništva, Bošnjaka i Hrvata, koji su pobjegli na područja pod muslimanskom, odnosno hrvatskom vojnopolitičkom kontrolom, pa se procjenjuje da je u Republici Srpskoj 2004. godine živjelo oko 90 posto Srba. Velika većina onih koji su u ratu bili protjerani ili su prisilno izbjegli s područja na kojima su živjeli nakon okončanja rata vratili su se uglavnom `u dio zemlje gdje se narod kome pripadaju nalazi u većini` (Papić, 2001.).
Procesi nasilne teritorijalizacije blokova bili su praćeni - i istodobno bitno potpomagani - njihovom političkom institucionalizacijom. Taj je proces otpočeo osnivanjem srpskih autonomnih oblasti (SAO) u proljeće 1991. godine na područjima gdje je Srpska demokratska stranka (SDS) osvojila vlast na lokalnim izborima ili ju je naknadno preuzela lokalnim političkim pučevima. Prvotno najavljene kao novi oblici regionalne organizacije, srpske autonomne oblasti stvarno su bile začeci državnog organiziranja Srba unutar Bosne i Hercegovine.
Nastaviće se