Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini svojom je odlukom od 21. studenog 1991. godine verificirala SAO Hercegovina sa sjedištem u Trebinju, SAO Romanijskobirčanska sa sjedištem u Sarajevu, SAO Semberija sa sjedištem u Ugljeviku, SAO Sjeverna Bosna sa sjedištem u Doboju, te posebnu Srpsku autonomnu regiju Krajina sa sjedištem u Banjaluci.
U sastav srpskih autonomnih oblasti i regija ušle su i mnoge općine u kojima Srbi prije rata nisu činili apsolutnu, pa ni relativnu većinu stanovništva, napose u Podrinju i Posavini. U jesen 1991. godine područje srpskih autonomnih oblasti zauzimalo je oko 54 posto teritorija i obuhvatalo više od 1,8 milijuna stanovnika Bosne i Hercegovine. Pri tom su na tom području Srbi činili samo 47 posto stanovnika, dakle nisu bili natpolovična većina (Klemenčić, 1994.).
Nakon što bi vojno zaposjeli područje na kojem nisu činili etničku većinu i protjerali većinsko stanovništvo, Srbi bi posezali i za mjerama simbolične promjene identiteta novoosvojenih krajeva. Paradigmatičan je primjer Bosanskog Broda, posavskog pograničnog gradića u kojemu je, prema popisu stanovništva 1991. godine, živjelo oko 41 posto Hrvata, 33 posto Srba, 12 posto Muslimana i 14 posto pripadnika ostalih skupina. Premda su, dakle, bili manjina, Srbi su nakon vojne okupacije Bosanski Brod preimenovali u Srpski Brod, a to je ime ostalo i nakon rata. Teritorijalno-političko širenje teklo je u skladu sa sljedećim pravilom:
`Što je udio srpskog stanovništva na područjima na koje se pretendiralo bio niži, to su bile jače hegemonističke crte velikosrpstva. Ono se pozivalo na historijska prava ili je svoje aspiracije opravdavalo navodno prijetećim genocidom nad vlastitom narodnom zajednicom i zaštitom vitalnih interesa` (Calic, 1996.).
Nasilno zaposjedanje teritorija i protjerivanje nesrpskoga, najviše muslimanskog, stanovništva, opravdavalo se još jednim razlogom koji nije bio uklopljen u neku racionalnu globalnu nacionalnu strategiju, ali se pokazao učinkovitim u očima srpske, a djelomice i međunarodne zajednice. Srpski politički i intelektualni prvaci smatrali su da su Srbi voljom Božjom pozvani i odabrani da spase ne samo srpstvo, nego i pravoslavlje i kršćanstvo općenito od prodora i širenja civilizacijski inferiornoga islama iz Azije preko `zelene transverzale` koja se protezala od Turske preko Albanije i Kosova do Bosne.
To je tumačeno kao najviša povijesna i moralna obveza srpskog naroda na prijelazu tisućljeća, koja se samo nastavlja na stalno historijsko žrtvovanje Srba za `krst časni` što je kulminiralo u Kosovskoj bici. Naličje toga mita, kao i većine mitova o narodima `izabranima` da ostvare neke svete opće ciljeve, svodi se na prisvajanje prava na agresiju, rat i genocid kako bi se postigli vlastiti, partikularni ciljevi.
U 1992. godini Srbi su bili vojno zaposjeli 70 od 109 predratnih općina u Bosni i Hercegovini. U tim je oblastima 9. i 10. studenoga 1991. godine proveden referendum - kojega su središnje bosanske vlasti proglasile nelegalnim - na kojemu se apsolutna većina glasača izjasnila da želi ostati živjeti u Jugoslaviji, i to tako da se dijelovi teritorija Bosne i Hercegovine na kojima je proveden referendum pripoje Jugoslaviji kao sastavni dio njezina državnog područja. Pozivajući se na ishod referenduma, Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine - koju je činilo 77 srpskih zastupnika izabranih u dva doma bosanskohercegovačke skupštine 1990. godine, 71 iz Srpske demokratske stranke (SDS) i šest iz Srpskoga pokreta obnove (SPO), koji su napustili Skupštinu Bosne i Hercegovine i 24. listopada 1991. godine konstituirali se kao `najviši predstavnički i zakonodavni organ srpskog naroda u Bosni i Hercegovini` (čl. 1) - proglasila je 9. siječnja 1992. godine Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu i usvojila njezin ustav.
Ustav je proglasio dijelovima Jugoslavije sve srpske autonomne oblasti, gradove i ostale srpske etničke entitete u Bosni i Hercegovini, uključujući i područja koja su opisana kao `mjesta u kojima je srpski narod ostao u manjini zbog genocida nad njim u Drugome svjetskom ratu`. U kolovozu 1992. godine Srpska Republika Bosna i Hercegovina preimenovala se u Republiku Srpsku, kako bi se i nominalno označio raskid svih veza nove državne tvorevine s Bosnom i Hercegovinom. Taj će proces, uz neke teritorijalne preinake, međunarodna zajednica naposljetku legalizirati priznanjem Republike Srpske kao jednoga od dva entiteta Bosne i Hercegovine.
Nastanak hrvatskih zajednica u jesen 1991. godine bio je odgovor na organiziranje srpskih autonomnih oblasti, s jedne strane, i napada Jugoslavenske narodne armije (JNA) na hrvatsko selo Ravno u općini Trebinje i na hrvatsku obalu, naposle na Dubrovnik, s druge strane. No, bio je to ujedno i izraz prikrivenih strateških ciljeva hrvatskih političkih vođa u Bosni i Hercegovini, ali i izvan nje. Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) je 18. studenoga 1991. godine donijela Odluku o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg Bosne kao `političke, kulturne, gospodarstvene i područne cjeline` sa sjedištem u Mostaru (čl. 1). Činilo ju je 30 općina u kojima je živjelo oko 870.000 stanovnika: oko 48 posto Hrvata, 34 posto Muslimana i 12 posto Srba. U tim je granicama živjelo, pak, oko 72 posto Hrvata što su obitavali u Bosni i Hercegovini (Klemenčić, 1994, 34).
Ciril Ribičič konstatira da se iz teksta Odluke o uspostavi Herceg Bosne neposredno ne vidi na osnovu kojih je mjerila određeno njezino područje. U većini općina što ih je obuhvaćala Hrvati su bili većina, ali u nekima od njih nisu bili ni apsolutna, pa čak ni relativna većina stanovništva. On zaključuje da su na izbor 30 općina `očito djelovali neki povijesni i programski razlozi. Radi se o području koje Hrvati smatraju 'hrvatskim etničkim i povijesnim prostorom', koji je bio sastavni dio nekih povijesnih zajednica hrvatskog naroda Banovine Hrvatske iz 1939. godine, na primjer) i/ili za koje Hrvati smatraju da je nepravedno izgubljen kao rezultat Drugog svjetskog rata` (Ribičič, 2001.).
Na čelu Herceg Bosne bilo je Predsjedništvo kojega čine `predstavnik hrvatskog naroda u općinskoj vlasti, prvi po funkciji ili predsjednici odbora Hrvatske demokratske zajednice` (čl. 7). Tijekom 1992. godine Herceg Bosna je bila uspostavljena kao neka vrsta civilno-vojne diktature u kojoj je izvršnu vlast obavljalo Hrvatsko vijeće obrane (HVO). U veljači 1994, nakon što se 1993. godine preimenovala u Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu i tako nominalno jače istaknula državni karakter, politički režim Herceg Bosne donekle se formalno demilitarizirao i prividno demokratski legitimirao tako što su u Zastupnički dom ušli zastupnici hrvatskog naroda izabrani u oba vijeća bosanskohercegovačke skupštine 1990. godine, zastupnici oba vijeća Skupštine Bosne i Hercegovine izabrani na području Herceg Bosne, članovi Predsjedništva Herceg Bosne, te predsjednici općinskih vijeća ako općine nisu imale druge zastupnike u novome predstavničkom tijelu.
U Herceg Bosni bile su uspostavljene gotovo sve institucije, mehanizmi i obilježja državne vlasti: samostalna vojska, policija, vlada, sudovi, uprava, novac, ratna privreda, mediji, službena novinska agencija i drugo, odnosno `široka mreža tijela i institucija, što pokazuje ambiciju stvaranja državne zajednice, izdvojene iz Republike Bosne i Hercegovine, koja na svom teritoriju i prema stanovništvu na njemu privremeno u izvanrednim okolnostima obavlja funkcije suverene i djelotvorne vlasti`. Dakle, `s normativnog stanovišta (de iure) HZ HB imala je sve elemente koji određuju državnu zajednicu: teritorij, stanovništvo, vlast, neposrednu podređenost međunarodnom pravu`. Točnije rečeno, posrijedi je bila `državna zajednica u nastajanju i to vremenski i prije nego što se sama, poslije formiranja HR HB, proglasila 'državnom zajednicom'` (Ribičič, 2001.).
Cijeli taj postupak `izgradnje države` međunarodna je zajednica delegitimirala, ne priznavši Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu kao zaseban entitet bosanskohercegovačke države, nego iznudivši njezino raspuštanje i pristanak Hrvata na Washingtonski sporazum od 18. ožujka 1994. godine kojim je stvorena bošnjačko-hrvatska Federacija. Ona je proglašena na Ustavotvornoj skupštini 30. ožujka 1994. godine u Sarajevu, koja je djelovala do novog saziva državnog parlamenta 1996. godine, a činili su je zastupnici izabrani u Skupštinu Bosne i Hercegovine 1990. godine na području novostvorene Federacije. Federacija je osnovana kao neka vrsta `preddržave` ili kao dio buduće države, čija se uspostava očekivala kad se riješi srpsko pitanje. Hrvati su 2001. godine opet pokušali uspostaviti zasebni etnički entitet u obliku Hrvatske samouprave, ali je taj pokušaj oštrim mjerama spriječila međunarodna zajednica.
Nasuprot teritorijalizaciji i institucionalizaciji srpskog segmenta, istovjetni procesi na hrvatskoj strani nisu, ipak, bili posve jednoznačno motivirani i jednostavno objašnjivi. Bošnjačka strana jednoznačno ih interpretira kao nelegalan i nelegitiman secesionistički čin, istovjetan srpskome:
`Herceg Bosna je praktično u svemu bila odraz Republike Srpske u BiH, s jednom bitnom razlikom što ona kao 'vlada de facto' nije pravno priznata ni Washingtonskim, niti Dejtonskim mirovnim sporazumom` (Imamović, 2003.).
(Nastaviće se)