Kao što je nastanak Republike Srpske bio omogućen vojnom agresijom ondašnje Jugoslavije, to jest Srbije i Crne Gore, takođe je hrvatsku zajednicu Herceg Bosnu omogućila agresija Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu:
`Rat u Bosni i Hercegovini je po svojoj pravnoj prirodi predstavljao agresiju sa svim njenim pravnim posljedicama. Objekt agresije bila je jedinstvena višenacionalna država Bosna i Hercegovina. Taj rat, odnosno agresiju, planirale su, pripremale, započele i vodile SR Jugoslavija (tj. Srbija i Crna Gora) i Hrvatska (Imamović; Duvnjak, 2004).
Prema tome, na nastanak Herceg Bosne odlučno su utjecali strateški povijesno-politički interesi Hrvatske da, zajedno sa Srbijom, podijeli Bosnu i Hercegovinu i priključi sebi dio njezina područja na kojemu su uglavnom živjeli Hrvati. U tumačenjima bošnjačke strane nema nikakvih kontekstualnih argumenata kojima bi se djelomice moglo objasniti ponašanje hrvatske strane. Ona ne nalazi razloge za samostalno vojno i političko organiziranje Hrvata u potpunoj političkoj dezorijentaciji tadašnjega muslimanskoga vodstva, te u disoluciji bosanskohercegovačke države i svih njezinih institucija. Te se činjenice hotimice previđaju ili umanjuju, te se govori o `zatečenosti bošnjačkog stanovništva` i o političkoj `naivnosti Muslimana`, o `privremenom nesnalaženju` i `dobrohotnom taktiziranju` vodstva ili o `nesmotrenosti Alije Izetbegovića` i sl. Takva su obrazloženja politički neuvjerljiva i moralno odiozna. Kad je 1992. godine izbio rat u Bosni i Hercegovini, Muslimani su već pred očima imali rat u Hrvatskoj koji je započeo 1991. godine, a kojega su simbolizirali surovo razaranje Vukovara i bombardiranje Dubrovnika.
Ključno pitanje koje Hrvati mogu uputiti Bošnjacima glasi: Kako je nakon Vukovara itko smogao moralne i političke hrabrosti da govori o `zatečenosti ratom`? Jesu li u pozadini te `zatečenosti` bila uvjerenja da su oni koji su bili napadnuti u svojoj zemlji, u Hrvatskoj, na neki način izazvali i `zaslužili` rat? I jesu li se Muslimani zanosili mišlju da će njih rat zaobići, jer ga ničim nisu izazvali i `zaslužili`?
Tek su rijetki bošnjački autori, i to uglavnom politički protivnici SDA i Alije Izetbegovića, priznali da su Muslimani dočekali rat bez ikakva `konzistentnoga nacionalnog programa` i s `nedoraslim i obezglavljenim političkim vodstvom`, da je vlast zapala u `totalnu neorganiziranost` i da nije dobro shvatila da će se `velikosrpski nacionalizam najžešće upravo okomiti na BiH i da je ona centralno mjesto i glavna sfera interesa u njegovom agresivnom nastupu` (Duraković, 1993; Zulfikarpašić i dr., 1995; Halilović, 1997). Nepristrani inozemni autori drukčije su ocjenjivali nejasnu i protuslovnu Izetbegovićevu politike uoči rata i tijekom njega (primjerice, Attila, 2004.). Ipak, s bošnjačkog je stajališta ponašanje Hrvata bilo samo još jedna `historijska epizoda` u stalnim agresivnim presezanjima Hrvatske na teritorij i stanovništvo susjedne države.
Nasuprot tome, u argumentaciji mnogih hrvatskih povjesničara i političara u prvi se plan ističu kontekstualni razlozi osnutka Herceg Bosne, dok se povijesno-politički interesi i ideologije potiskuju u drugi plan ili potpuno prešućuju. Najvažniji kontekstualni razlog što ga navodi hrvatska strana govori o tome da je Herceg Bosna nastala kako bi se Hrvati obranili od srpske agresije u uvjetima potpunog raspada državnog i društvenog sustava. Ona je bila, ponajprije, oblik vojnopolitičkog organiziranja Hrvata kako bi zaštitili gole živote od srpskih napada, svoje temeljne političke interese i prava te socijalno preživjeli u ratu. Privredni i društveni život bio je potpuno paraliziran: većina je poduzeća prestala raditi, zatvorene su banke, pošte, škole i trgovine, zračni i željeznički promet bio je posve obustavljen a cestovni bitno otežan ili posve onemogućen, opskrba strujom i vodom bila je neredovita i dr. Uz to, raspale su se sve središnje institucije državne vlasti. Ako su formalno i postojale, bile su nelegitimne jer su ih napustili izabrani predstavnici srpskog naroda, pa su njihova mjesta popunjavana na krajnje dvojben način. Neki su položaji u državi bili nedemokratski uzurpirani, poput mjesta predsjednika Predsjedništva, na kojemu je Alija Izetbegović ostao četiri uzastopna mandata, pri čemu su dva posljednja mandata bila neustavna. Napokon, Herceg Bosna se tumači i kao izraz prirodnih i povijesnih prava Hrvata kao konstitutivnog naroda na vlastito političko `samoodređenje`. Ona formalno nije bila određena kao samostalna državna zajednica koja teži otcjepljenju od Bosne i Hercegovine. U konstitutivnim aktima govori se o `budućem savezu republika`. Defacto je, pak, djelovala kao samostalna država i intencijski je težila secesiji i priključenju Hrvatskoj.'™
Politička institucionalizacija muslimanskog bloka račvala se u dva, međusobno suprotstavljena kraka: prvi krak vodio je u osnutak vojno izolirane i politički `otpadničke` Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna u rujnu 1993. godine, a drugi, mnogo važniji, u političko organiziranje na područjima pod kontrolom Armije BiH.
Autonomna Pokrajina Zapadna Bosna obuhvatala je općine Velika Kladuša, Cazin, Bihać i Bosanska Krupa, etnički najhomogenije muslimansko područje u zemlji, na kojemu su od 300.000 stanovnika 80 posto bili Muslimani. Na njezin nastanak utjecali su zemljopisni i vojni razlozi, ali su presudna bila politička razilaženja političkog vođe tog kraja Fikreta Abdića i muslimanskog vodstva u Sarajevu, poglavito Alije Izetbegovića. Obojica su 1990. godine izabrani u Predsjedništvo države kao predstavnici Muslimana, pri čemu je Abdić dobio više glasova od Izetbegovića. Od početka su se razilazili politički, pa je Abdić ubrzo prestao djelotvorno sudjelovati u radu Predsjedništva, te se praktično angažirao kao regionalni muslimanski vođa.3: Premda je bio formalni autokratski vojni i politički vođa Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne, faktično je kontrolirao samo jedan njezin dio, ponajprije Veliku Kladušu. Muslimansko vodstvo u Sarajevu nikad nije odobravalo njegovo djelovanje i nije priznavalo njegovu vojno-političku tvorevinu kao neku vrstu regionalne muslimanske državice. Formalno autonomna muslimanska pokrajina, stvarno je vojno, politički i privredno ovisila o srpskim vojno-političkim vlastima u Bosni, kao i o vlasti Republike Hrvatske, te je naizmjence, a povremeno i istodobno, kolaborirala i s jednima i s drugima. Ta se regionalna muslimanska paradržavica raspala u zajedničkome pohodu hrvatskih i bošnjačkih vojnih snaga protiv bosanskih Srba u ljeto 1995. godine, a njezin je vođa Fikret Abdić osuđen na karlovačkom sudu zbog ratnih zločina na zatvorsku kaznu od 20 godina.
Glavnina vojno-političkog organiziranja Muslimana zbivala se izvan Cazinske Krajine, a izravno ga je usmjeravala i nadzirala Stranka demokratske akcije (SDA). Bit tog procesa činila je preobrazba državnih institucija u politička tijela muslimanskog naroda koja su djelovala na područjima pod kontrolom Armije BiH ili stvarna zamjena državnih institucija stranačkim tijelima. David Onjen, supredsjedatelj Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, koji je višekratno posjećivao Sarajevo kako bi razgovarao s muslimanskim političkim vođama o mirovnim planovima, svjedoči da `kolektivno Predsjedništvo, kao demokratsko tijelo sa smislenom zastupljenošću triju konstitutivnih naroda, u jesen 1993. više nije bilo realnost. Stvarne su se odluke donosile drugdje. Imali smo zapravo posla s muslimanskom vladom za pretežno muslimansko stanovništvo` (Onjen, 1998.).
Formalna bosanska vlada pretvorila se u jednu stranu u sukobu, pa je međunarodna zajednica pribjegavala dvostrukoj strategiji u mirovnim pregovorima: na njih je pozivala predstavnike svih triju sukobljenih strana koje su bile nužne za bilo kakvu nagodbu, a istodobno se obzirno odnosila prema Izetbegoviću i njegovim ministrima kao prema vlasti neovisne države, premda je bila svjesna da oni predstavljaju samo jednu stranu u sukobu. Marko H. Atilla tvrdi da su se zajedničke institucije bosanske države smatrale `nepouzdanima, pa su razorene, dok je bošnjački nacionalni interes poistovjećen isključivo s predsjednikom, vladajućom strankom i Armijom, uslijed čega su te tri institucije sve više srastale`. SDA i njezin predsjednik prigrabili su gotovo apsolutnu vlast na neokupiranom dijelu Bosne i Hercegovine, koji je `zadobio značaj bošnjačke nacionalne paradržave` (u: Magaš i Zanić, 199, 227, 228). Drugim riječima, područje pod vojnom kontrolom Armije BiH i civilnom kontrolom SDA objektivno je funkcioniralo kao muslimanski entitet. Nasuprot Srbima i Hrvatima, Muslimani nisu bili strateški usmjereni na političku institucionalizaciju na dijelu područja Bosne i Hercegovine, a pogotovo ne na tako malom dijelu kakav je bio onaj koji su vojno kontrolirali do 1995. godine.
(Nastaviće se)