Ipak, "jedna od najvažnijih posljedica rata u Bosni i Hercegovini jeste to što su bosanski Muslimani prije osnivanja Muslimanskohrvatske Federacije osnovali vlastitu državu, odnosno državu kojom su dominirali Muslimani. Ta činjenica te sudjelovanje bosanskih Muslimana u osnivanju Muslimanskohrvatske Federacije kao državotvornog čimbenika neposredno su utjecali na nacionalnu svijest Muslimana i ojačali je, premda je rat istodobno doveo u pitanje opstanak Muslimana" (Babuna, 1996).
Time se na primjeru bosanskih Muslimana potvrđuje povijesno znana `konstruktivna` uloga rata u stvaranju modernih nacionalnih zajednica. Ratovi i pojedine bitke pritom se ne moraju okončati pobjednički da bi odigrali svoju konstruktivnu ulogu u tvorbi nacionalnog identiteta - historijske tragedije nerijetko su više pridonosile stvaranju nacionalne samosvijesti i identiteta od historijskih pobjeda.
Srebrenička tragedija zasigurno je imala, i imat će i u budućnosti, veći utjecaj na nacionalni identitet i nacionalnu samosvijest Bošnjaka od bihaćke pobjede 1995. godine.
Ukratko, Bosna i Hercegovina je tijekom rata bila potpuno teritorijalno i institucionalno dezintegrirana na tri dijela. Prikazani procesi uklapaju se u obrazac dezintegracije koji se, prema Janine-Marie Calic (1996), sastoji od šest faza:
- fragmentacije monopola državne vlasti;
- proglašenja neovisnosti pojedinih teritorijalnih cjelina;
- izgradnje kvazidržavnih struktura na tim područjima;
- etničke kulturne homogenizacije;
- uspostave regionalnih sustava suradnje, to jest prilagodbe parcijalnih društvenih sustava Republike Srpske i Hrvatske Republike Herceg-Bosne istovrsnim sustavima Srbije i Hrvatske;
- stvarnog i simboličnog poricanja državnosti Bosne i Hercegovine.
Svi službeni mirovni prijedlozi međunarodne zajednice tijekom rata, kao i konačni mirovni sporazum 1995. godine, prihvaćali su, u većoj ili manjoj mjeri, politiku teritorijalizacije nacionalnih segmenata i nastojali je legalizirati. I politički predstavnici svih glavnih nacionalnih zajednica pristajali su na te planove međunarodne zajednice s manjim ili većim zadovoljstvom, ovisno o tome što su im pojedini planovi nudili.
Štoviše, mnogo je svjedočanstava o tome da su politički predstavnici svih triju zajednica, u određenim vojnopolitičkim okolnostima, bili skloni i podjeli države, dakle državnom restrukturiranju cijelog područja bivše Jugoslavije. To ponajprije vrijedi za srpsku, potom za hrvatsku, ali i za muslimansku zajednicu (vidjeti Onjen, 1998; Holbrooke, 1998; Zulfikarpašić i dr. 1995; Halilović, 1997; itd.).
Prvi mirovni plan koji je predviđao teritorijalno restrukturiranje Bosne i Hercegovine nastao je u ožujku 1992. godine. Formalni tvorci tog plana bili su britanski diplomat Peter Carrington, predsjedavajući Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji od 1993. do 1994. godine, koju je ustanovila Europska zajednica, i portugalski diplomat Jose Cutiliero, predsjedatelj mirovnih pregovora o Bosni i Hercegovini u sklopu Mirovne konferencije.
(Nastaviće se)