Tim nacrtom, koji se kolokvijalno naziva i Lisabonskim planom, bilo je predviđeno da Bosna i Hercegovina bude unija triju etničkih kantona koji bi se formirali na nacionalnom načelu, ali bi se pritom uzeli u obzir i zemljopisni, privredni i drugi kriteriji. Muslimanski kanton obuhvaćao bi oko 44 posto teritorija na kojemu je 1991. godine živjelo oko 82 posto Muslimana, srpski kanton zauzimao bi, također, oko 44 posto područja s 50 posto Srba u njemu, dok bi hrvatski kanton zauzeo preostalih 12 posto državnog teritorija na kojemu je živjelo jedva 41 posto Hrvata.
Planom nije bila potpuno zadovoljna nijedna strana: Srbi i Muslimani bili su nezadovoljni i konstitucionalnim nacrtom i zemljovidom - Srbi su željeli neovisnu državu, a Muslimani nisu htjeli savez država - dok su Hrvati prihvaćali uniju, ali nisu bili zadovoljni zemljovidom. Plan je stoga ubrzo bio odbačen.
Drugi mirovni plan bio je djelo Sairusa Vensa, američkog diplomata i osobnoga izaslanika glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju i supredsjedatelja Upravljačkog odbora Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, i Davida Ovena, britanskog diplomata i predstavnika Europske zajednice u mirovnim pregovorima, a objelodanjen je u siječnju 1993. godine. Imao je mnogo značajniju ulogu u ratnim zbivanjima i mirovnim pregovorima od prethodnoga Lisabonskoga i od potonjega Oven-Stoltenbergova mirovnoga plana. Zapravo, do potpisivanja mirovnog sporazuma u Davtonu 1995. godine bio je to najvažniji mirovni plan o Bosni i Hercegovini. Kronologiju nastanka i propasti plana podrobno je opisao David Oven, jedan od njegovih tvoraca, koji je do kraja ostao uvjeren da je to bio politički najbolji i moralno najpravedniji mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu.
Plan se sastojao od ustavnih načela, vojnog dokumenta i zemljovida, te aneksa naslovljena kao Radni dokument o prijelaznom uređenju. U ustavnim načelima ističe se da se Bosna i Hercegovina uspostavlja kao `decentralizirana država` s autonomnim pokrajinama koje nemaju nikakvu međunarodnopravnu osobnost. Oven (1998) tvrdi da je plan nastao svjesnim izborom između pet ustavnih modela uređenja države koji su tada bili u optjecaju u međunarodnim političkim i diplomatskim krugovima: između centralizirane države, centralizirane federalne države s četiri do deset jedinica, labave federalne države triju teritorijalno nepovezanih etničkih jedinica, labave konfederacije triju etničkih republika i podjele na tri dijela, s tim da se hrvatski dijelovi pripoje Hrvatskoj, a srpski Srbiji. Vans i Oven izabrali su drugu mogućnost - centraliziranu federalnu državu s više jedinica i s razmjerno snažnom središnjom vlašću te širokom autonomijom federalnih jedinica na područjima kulture, zdravstva itd., koju su nazvali `decentraliziranom državom`. Mislili su da je u njoj nužno uspostaviti najmanje sedam federalnih jedinica `kako bi postojala dovoljna mješavina pokrajina da njihov zemljovid ne bi utjelovljivao prikrivenu podjelu, te kako bi višenacionalna narav zemlje bila očuvana` (Oven, 1998). Na kraju je uspostavljeno deset federalnih jedinica. Oven tvrdi da su granice pet jedinica - mostarske, travničke, posavske, zeničke i tuzlanske - bile unaprijed usuglašene između Hrvata i Muslimana. Tvorci plana pozorno su vodili računa o tome da se nijedna pokrajina ne nazove etničkim imenom, pa su ih označili brojevima i imenima gradova i regija: Bihać (1), Banjaluka (2), Posavina (3) Bijeljina (4), Tuzla (5), Istočna Hercegovina (6), Sarajevo (7), Mostar (8), Srednja Bosna (9), Travnik (10). Vlasti u pokrajinama bile bi sastavljene sukladno načelu razmjerne nacionalne zastupljenosti. Središnja vlada bila bi, pak, sastavljena sukladno paritetnom načelu, te bi je činila po tri Muslimana, Srbina i Hrvata, a odluke bi se donosile konsenzusom.
(Nastaviće se)