Nakon propasti Vens Ovenovog planai povlačenja Sairusa Vensa iz političke misije na Balkanu, Europska zajednica povjerila je izradu novoga mirovnog plana Davidu Ovenui norveškom diplomatu Thorvaldu Stoltenbergu.
U kolovozu 1993. godine oni su predstavili novi mirovni plan, koji je nazvan Oven - Stoltenbergovim planom. No, Oven oštro odbacuje taj naziv i poriče svoje suautorstvo u tom planu:
`Ni je to bio ni naš zemljovid, niti naš plan, to je bilo važno da bude jasno da je potekao od Srba i Hrvata. Naš je zadatak bio provjeriti može li se on razviti tako da bude prihvatljiv predsjedniku Izetbegoviću` (Oven, 1998.).
Jasno je za što se Oven, gorljivi branitelj prethodnoga mirovnog plana, distancirao od novih rješenja - ona su se, na ime, radikalno razlikovala od prethodnog plana.
Plan se sastojao od vojnog sporazuma, sporazuma o ustavnim načelima, te zemljovida. U ustavnom smislu, Bosna i Hercegovinabila bi labava konfederacija ili unija triju etničkih republika. Njome bi vladalo vijeće kojega bi činila po tri predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata.
Srpska republika prostiralabi se na oko 53 posto teritorija na kojemu je živjelo oko 65 posto svih bosanskohercegovačkih Srba, muslimanska republika zauzimalabi oko 30 posto teritorija na kojemu bi živjelo oko 65 posto Muslimana, dok bi hrvatska republika imala oko 17 posto područja države na kojemu je živjelo samo oko 47 posto Hrvata. Sarajevo bi dobilo poseban status i bilo bi pod upravom Ujedinjenih naroda, a Mostar pod upravom Europske unije.
U teritorijalnom smislu, bio je to mirovni plan koji je dotad bio najvelikodušniji prema Srbima, pa je pre dviđao da u sastav srpske republike uđu i mnoga područja na kojima su prije rata većinu činili Bošnjaci i Hrvati.
Plan su bezuvjetno prihvatili Srbi, uvjetno Hrvati, a odbacili su ga Muslimani, osim odmetnutog vođe Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna Fikreta Abdića, koji je plan prihvatio.
Formalno, plan je odbila Skupština Bosne i Hercegovine u rujnu 1993. godine. Novi korak u rješenju krize bio je Washingtonski sporazum 1994. godine kojim je stvorena bošnjačko-hrvatska federacija kao neka vrsta `prethodne` države. Nastala je pod pritiskom međunarodnih aktera, ponajprije Njemačke i Sjedinjenih Država, koji su željeli da se hrvatsko-bošnjački sukobi okončaju. Federaciju je formalno potvrdio parlament sastavljen od bošnjačkih i hrvatskih zastupnika izabranih 1990. godine.
Napokon, Daytonski mirovni sporazum 1995. godine definitivno je ozakonio politiku teritorijalizacije i institucionalizacije nacionalnih segmenata, te su oni dobili svoja konstitucionalna zemljopisna i politička uporišta: srpski blok u Republici Srpskoj, a bošnjački i hrvatski blok u Federaciji. U samoj Federaciji, hrvatski se blok zemljopisno utvrdio pretežno u dva kantona u zapadnoj Hercegovini i u jednome kantonu u Bosanskoj Posavini, a bošnjački blok zauzeo je preostali, veći dio federalnog područja.
S povijesnopolitičkog stajališta, ključnom se posljedicom rata može smatrati upravo teritorijalizacija nacionalnih zajednica kakve nije bilo prije 1990. godine. Ta ječinjenica bitno promijenila društvene, političke i psihološke pretpostavke na kojima je moguće graditi samoodrživu državu i demokraciju u Bosni i Hercegovini. Previđanje ili hotimično zanemarivanje te činjenice može imati pogubne posljedice za budućnost Bosnei Hercegovine.
(Nastaviće se)