Nakon dovršene teritorijalizacije, svaki se segment počeo organizirati u zasebnu i razmjerno zatvorenu političku i društvenu zajednicu. Točnije rečeno, svaki je segment počeo legalizirati stare političke i društvene institucije i organizacije koje su nastale uoči rata i u ratu, ali i izgrađivati nove.
Raspadom autokratskoga komunističkoga poretka u Bosni i Hercegovini gotovo su odmah izbile na vidjelo stare vjerske i nacionalne podjele. Hrvati, Muslimani i Srbi počeli su se organizirati u zasebne nacionalne političke organizacije: Hrvati u Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), Muslimani u Stranku demokratske akcije (SDA), a Srbi Srpsku demokratsku stranku (SDS). U prvim slobodnim izborima 1990. godine, koji su prethodili ratu, udio tih triju stranaka u glasovima birača uvelike je održavao nacionalni sastav stanovništva, pa su prvi bosanskohercegovački izbori, uz malo pretjerivanja, popularno nazivani `popisom stanovništva`.
U Bosni i Hercegovini je 1990. godine živjelo oko 44 posto Muslimana, a u izborima za Vijeće građana Skupštine, neku vrstu prvoga doma, ekskluzivne muslimanske stranke, SDA i MBO, dobile su oko 33 posto glasova; u zemlji je bilo oko 31 posto Srba, a SDS je dobio oko 26 posto glasova; napokon, u zemlji je živjelo oko 17 posto Hrvata, a HDZ je dobio oko 16 posto glasova.
Tri glavne nacionalne stranke zajedno su dobile oko 74 posto glasova i zaposjele oko 76 posto mjesta u Vijeću građana. Prevlast blokovskoga političkog svrstavanja bila je posve jasna i u izborima zastupnika Vijeća općina, drugog doma Skupštine, i Predsjedništva kao kolektivnog šefa države. U izborima za Vijeće 109 općina tri glavne blokovske stranke dobile su zajedno više od 70 posto glasova i čak 95 posto mandata - visoka natpredstavljenost glasovno najjačih stranaka bila je posljedica primjene dvokružnih većinskih izbora za to tijelo. U sedmoročlano Predsjedništvo države - kojega su činili po dva predstavnika Muslimana, Srba i Hrvata, te jedan predstavnik ostalih skupina - bili su izabrani isključivo kandidati triju blokovskih stranaka.
To vrijedi i za predstavnika `ostalih` skupina, koji je izabran kao kandidat muslimanske SDA i koji je kasnije od predratnog Jugoslavena konvertirao u Muslimana. Kakve li tragične podudarnosti u tome što je u raspodjeli ključnih državnih položaja nakon izbora 1990. godine primijenjen takozvani libanonski model: 34 predsjednik Predsjedništva postao je Musliman, predsjednik Skupštine Srbin, a predsjednik Vlade Hrvat.
Politička prevlast blokovskih stranaka bila je još izraženija i, prema mišljenju mnogih, dramatičnija u prvim postkonfliktnim izborima 1996. godine, kad su zajedno dobile više od 76 posto glasova i oko 86 posto mandata u državnom parlamentu. Kasnije su se i apsolutni i relativni udjeli glavnih nacionalnih stranaka u glasovima birača smanjivali: u izborima 1998. godine one su zajedno dobile oko 55 posto glasova i više od 64 posto mandata, u izborima 2000. godine oko 47 posto glasova i oko 45 posto mandata, te u izborima 2002. oko 45 posto glasova i oko 48 posto mandata. Razlozi smanjivanja udjela nacionalnih stranaka u glasovima birača nakon postkonfliktnih izbora 1996. godine brojni su i nipošto se ne mogu svesti na opći pad potpore birača.
(Nastaviće se)