Ponajprije, apsolutni broj glasova što su ih osvajale tri glavne nacionalne stranke znatno je opao zbog velikoga nominalnog smanjenja broja birača u zemlji općenito: od 1996. do 1998, dakle samo za dvije godine, broj registriranih birača smanjio se za 382.929, a od 1996. do 2002, dakle samo za šest godina, opao je čak za 791.493 birača.
Osim toga, dramatično se smanjivala i izborna participacija: dok je u postkonfliktnim izborima 1996. sudjelovalo više od 79 posto, u izborima 2002. godine na birališta je izašlo samo oko 52 posto birača. Uzroci porasta apstinencije zasigurno su brojni, ali među njima nipošto ne treba zanemariti i zamor birača izazvan elektoralističkom strategijom međunarodne zajednice.
Ona se zasniva na uvjerenju kako se izborima može prenijeti, uspostaviti i učvrstiti demokracija u nedemokratskim, preddemokratskim ili poludemokratskim političkim sustavima. Politički akteri usredotočuju se na učestalu provedbu izbora na svim razinama vlasti - parlamentarni izbori u BiH od 1996. do 2002. godine provodili su se u dvogodišnjim ciklusima - čime se nastoji nadoknaditi nedostatak ili zakazivanje uobičajenih institucionalno-političkih mehanizama za rješavanje dubokih društvenih sukoba (Kasapović, 2003).
Kako do 2005. godine nije bilo poratnog popisa stanovništva, iz kojega bi bila vidljiva poslijeratna nacionalna struktura stanovništva, na temelju različitih posrednih pokazatelja pretpostavlja se da se najviše smanjio postotni udio Hrvata u stanovništvu BiH te da se, sukladno tome, najviše smanjilo i hrvatsko biračko tijelo (Žepić, 2002). To bi se moglo posredno, ali prilično vjerodostojno, zaključiti i iz velikoga smanjivanja broja birača HDZ-a, koje nije istodobno bilo praćeno ni približno jednakim porastom birača ostalih hrvatskih stranaka. Štoviše, njihovi su udjeli u glasovima birača tijekom cijeloga poratnog razdoblja bili gotovo zanemarivi: ilustracije radi, najbolji rezultat postigao je izborni savez NHI-a i HKDU-a u izborima 2000. godine, osvojivši samo 1,7 posto glasova u Federaciji i 0,7 posto glasova u RS.
Jednaki trendovi nisu uočljivi u biračkom tijelu ostalih dviju velikih nacionalnih stranaka. Glasovni gubici SDA 2000. i 2002. u odnosu prema 1996. godini doista su bili dramatični - u tom je razdoblju glavna bošnjačka stranka izgubila oko pola milijuna glasova - ali su zato znatno porasli glasovi ostalih bošnjačkih stranaka i koalicija, ponajprije SBiH i SDP-a za koje su većinom glasovali Bošnjaci.
Te su dvije stranke 2000. zajedno dobile više od 370.000 glasova, a 2002. godine oko 230.000 glasova, Što umnogome objašnjuje fluktuaciju bošnjačkih glasova. Razlozi smanjivanja potpore SDS-u druge su, pak, vrste i najviše se mogu pripisati činjenici da Srbi u Republici Srpskoj ne žive i politički ne djeluju u troblokovski strukturiranoj BiH, nego u svojemu jednoblokovskom entitetu, pa se politička pozornica donekle pluralizirala, a da ničim nisu bili dovedeni u pitanje njihovi `vitalni nacionalni interesi`.
Od 1996. do 2002. godine SDS je gubio i do 400.000 glasova u RS, ali su te glasove pokupile jednako ekskluzivne srpske političke stranke i koalicije, a katkad i stranke koje su bile politički još radikalnije od SDS-a. Primjerice, 1998. godine oko 120.000 dobila je ultranacionalistička SRS, a 2000. godine izborni savez Sloga osvojio je oko 215.000 glasova.
Najpostojanija visoka potpora Hrvata HDZ-u - za HDZ redovito glasuje između 80 i 90 posto Hrvata - može se objasniti time što su se oni nakon Dejtonskog sporazuma našli u položaju izrazito manjinskog bloka u dvoblokovski strukturiranoj Federaciji, pa strah od političke marginalizacije bitno utječe na koncentraciju glasova birača oko jedne stranke.
Na slabiji mandatni udio nacionalnih stranaka nakon 1996. godine nedvojbeno je utjecao i izborni inžinjering za kojim su posegnuli članovi Privremenoga izbornog povjerenstva OESS-a kao stvarni tvorci izbornog zakonodavstva. O tome će biti više riječi u trećem poglavlju, koje se, među ostalim, bavi i strategijom međunarodne zajednice u rekonstrukciji države i izgradnji demokracije u BiH.
(Nastaviće se)