Osim glavnih političkih stranaka, svaki je nacionalni segment izgradio vlastitu mrežu političkih i parapolitičkih organizacija i udruženja: svoja udruženja ratnih veterana i branitelja, svoje sindikate, svoja udruženja poslodavaca, svoje profesionalne udruge, svoja karitativna društva, svoje sportske klubove, a jedno vrijeme čak i zasebne natjecateljske lige, svoja kulturna društva itd.
Svaki je segment izgradio vlastiti obrazovni sustav, od vrtića preko etničkih osnovnih i srednjih škola ili makar etničkih razreda u zajedničkim školskim zgradama do sveučilišta. Tako se sveučilište u Banjoj Luci izgradilo kao srpsko, sveučilišta u Sarajevu, Tuzli, Bihaću i istočnom Mostaru kao bošnjačka, a sveučilište u zapadnom Mostaru kao hrvatsko: `... Na sarajevskom se uglavnom ne školuju ni Srbi ni Hrvati, kao što se na banjalučkom ne školuju Hrvati i Bošnjaci, a na mostarskome Bošnjaci i Srbi` (Mahmutćehajić u: Magaš i Žanić, 1999.). Na njima se studira po različitim studijskim programima i literaturi, pa je nezamislivo da se neki udžbenici iz nacionalnih povijesti, ustavnog prava ili političkog sustava koriste na svim sveučilištima u zemlji. Posredstvom odvojenih i različitih obrazovnih sustava ne poučavaju se samo različita povijest i suvremenost države, nego i oblikuju različiti vrijednosni sustavi i svjetonazori. Prirodu i razmjere tih razlika vjerojatno najbolje oslikava interpretacija najvažnijeg događaja u povijesti zemlje - pada Bosne pod vlast Osmanskog carstva.
U srpskoj i hrvatskoj historiografiji, kao i u pučkim predajama Srba i Hrvata, pad Bosne pod Osmansko carstvo 1463. godine interpretira se kao povijesna `katastrofa` (Džaja, 1999.) kojom je započelo višestoljetno razdoblje života bosanskih kršćana pod `osmanskim jarmom` i `turskim zulumom` tijekom kojega su nasilno odvajani od svojih europskih vjerskih i kulturnih korijena. Sukladno tome, propast Osmanskog carstva, najavljena u balkanskim ratovima u kojima se na strani pobjednika našla i Srbija, slavi se kao `dan velikog obračuna` (Ekmečić, 1989.). I dok su starija bošnjačka historiografija i društvene znanosti općenito bili suzdržaniji u ocjenama tog razdoblja, pa se u njima govori o `turskom okupatoru` otprilike na isti način na koji se govori i o `austrougarskom okupatoru` (Purivatra, 1974.), novija bošnjačka historiografija i politika upustile su se u posvemašnu reintepretaciju tog razdoblja bosanske povijesti.
Tursko osvajanje tako se interpretira kao povijesni događaj koji je spasio autohtone Bošnjane ili Bošnjake od prisilnog nametanja katoličanstva i pravoslavlja i posljedično omogućio očuvanje bosanskoga državnog identiteta:
`...Dolazak Osmanlija u Bosnu 1463, na vrhuncu obračuna Katoličke crkve sa pripadnicima bosanske vjere.., bilo (je) pravo spasenje za biološki opstanak Bošnjana. Otuda njihovo masovno dobrovoljno primanje islama kao izlaza iz situacije u kojoj su se bili našli... Dugoročno gledajući, ulaskom Osmanlija u Bosnu bila je 'zamrznuta' bosanska državnost i nacionalnost. Historijski bih to označio kao šansu Bosni i Bošnjanima da fizički i biološki opstanu, da očuvaju svoj državni, odnosno etnički identitet` (Ibrahimagić, 1999.).
U jednome teološko-filozofskom tumačenju kaže se da je islamizacija Bosne bila izraz `nastavka i upotpunjenja krstjanske težnje za izbavljenjem (Mahmutćehajić, 1997.). A u jednoj, politički bizarnoj, usporedbi konstatira se: `Turci su od većine stanovništva dočekivani kao spasioci otprilike kao međunarodne snage tokom nedavne agresije` (Idrizović, 2003.).
(Nastaviće se)