Ta se stajališta umnogome izvode iz mita o srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj i njezinim pripadnicima, "dobrim Bošnjanima", kao vjerskoj zajednici iz koje se razvila suvremena muslimanska odnosno bošnjačka nacija. Tvrdi se da su bosanski Muslimani potomci srednjovjekovnih bogumila, "najbrojnijeg stanovništva prije pada pod Osmanlije" (Idrizović, 2003; Bojić, 2001.).
`Dobri Bošnjani` u povijesti su bili `neprekinuto žilište bošnjačkog nacionalnog stabla do danas` (Đozić, 2003.). Bogumilstvo je `korijen`, `supstrat` i izvorište `političkog i kulturnog identiteta` bosanskih Muslimana (Durakovič, 1993.). U blago revidiranim iskazima o etnogenezi suvremenih Bošnjaka ističe se sudjelovanje i ostalih elemenata u procesu etnogeneze Muslimana odnosno Bošnjaka, ali se uvijek naglašava neupitna prevlast bogumilskog elementa. Bošnjaci su `oduvijek bili potomci srednjovjekovnih Bošnjana, sljedbenika Bosanske crkve, pravoslavnih i katolika, naroda koji je nastanjivao bosansku državu...` (Ibrahimagić i Kurtćehajić, 2002.).
U malo `otvorenijem` pristupu tumačenju etnogeneze Muslimana tvrdi se da su Muslimani nastali `etničkim sažimanjem` nekoliko komponenti: `starinačkih bogumilskih Bošnjana`, slavenskih doseljenika i povratnika iz okolnih hrvatskih i srpskih zemalja, pravoslavnih i katoličkih konvertita u samoj Bosni, balija i neslavenskih doseljenika iz islamskih zemalja (Hadžijahić, 1974; Hadžijahić, 1990). Ipak, i u toj se interpretaciji tvrdi da su `osnovno jezgro današnje muslimanske populacije u Bosni predstavljale pristaše Bosanske crkve` (1990). Posrijedi je u povijesti znana potraga za `pravim precima`:
`Potraga za 'pravim precima' nacije dio je nacionalističke baštine i njezine brige za kulturnu autentičnost. Kao takva, ona pretpostavlja ono što treba dokazati i govori o povijesnom kontinuitetu koji je, s obzirom na odsutnost i zamršenost povijesnih dokaza, u najboljem slučaju prijeporan` (Smith, 2003.).
Kao što postoje tragači za povijesnim precima, uvijek postoje i oni koji ispituju vjerodostojnost njihovih tragova. Kao što postoje oni koji konstruiraju nacionalne mitove, uvijek ima i onih koji ih dekonstruiraju. Potonji dokazuju kako je `bogumilizacija` bošnjačke etnogeneze puki mit. Britanski povjesničar Noel Malcolm tvrdi da je suvremena povijesna znanost temeljito pobila tvrdnju da se islamizacija Bosne pretežito sastojala od masovnog prevjeravanja članova Crkve bosanske...
Stoga se čini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska već bila raspala i stvarno ugasila. U otomanskim katastarskim knjigama o Bosni za 15. i 16. stoljeće, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobičajenoj riječi za kršćane, gebr ili kdfir, što znači nevjernik, kojom bijahu označeni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri čitava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan; u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca` (1995).
Slično tvrdi i Srećko M. Džaja, koji ukazuje na to da su osmanski popisi poreznih obveznika (tefteri) iz 15. i 16. stoljeća registrirali krstjane `više kao nestalu veličinu nego kao povijesnu snagu... Broj osmanskih podanika, ubilježenih u teftere kao 'krstjan' dostiže jedva 120 do 690 kućanstava`. Bosanska crkva doživjela je `svoj rasap prije propasti kraljevstva`, a bosansko bogumilstvo u doba pada Bosne `već je bilo splasnulo na sporedan i beznačajan fenomen bosanske povijesti`.