Felipe Fernandez Armesto napominje kako se često "tvrdi da je islam dobio tako mnogo obraćenika u Bosni i Hercegovini jer je to područje bilo uporište bogumilstva (kršćanske hereze), no visoka stopa obraćenosti ne mora biti dokaz djelomične kristijanizacije, jer su i Albanci, koji su se isticali čvrstim katoličanstvom, također u velikom broju prelazili na islam kad su ih pokorili Turci.
Kao sljedbenici islama u Osmanlijskom carstvu, muslimani u Bosni i Hercegovini bili su pošteđeni danka u krvi (deverši), plaćali su manje poreze te su imali veću samoupravu od svojih kršćanskih i židovskih susjeda`.
U bogumiliziranim interpretacijama bošnjačke etnogeneze vjerska se konverzija prikazuje kao `borba za identitet`: izvorni heretični kršćanski ili krstjanski identitet `dobri Bošnjani` dobrovoljno su zamijenili islamskim identitetom upravo zato da bi spasili svoj izvorni identitet pred nasilnim pokatoličenjem! No, u ondašnjoj Bosni `promjena vjere značila je istodobno i promjenu identiteta`: u cijelome predemancipacijskom razdoblju od 1463. do 1804. godine `konfesionalnost je uvijek zauzimala mjesto glavnog identifikatora` (Džaja, 1999), odnosno u Bosni `osnovna identifikacija je po veri` (Ekmečić, 1989). To je i glavni razlog zbog kojega su u njoj nastale tipične `sakralizirane` etničke zajednice odnosno nacije.
Stoga su zagovornici mita o bogumiliziranoj bošnjačkoj etnogenezi u najmanju ruku dužni objasniti kako odustajanje od izvornog identiteta jamči njegovo očuvanje. Bitno bi, također, bilo pokazati zašto islam nije percipiran kao jednaka opasnost za izvorni bogumilski identitet Bošnjana kao i katoličanstvo i pravoslavlje, budući da ga je potpuno istisnuo i poništio, upravo kao što su to željele učiniti dvije kršćanske religije.
Pravi je smisao takva tumačenja etnogeneze pokušaj da se vlastiti etnički i nacionalni identitet naknadno rekonstruira ili, bolje rečeno, konstruira kao kategoriju koja prethodi prodoru islama u Bosnu i starija je od toga događaja. Kako izvor tog identiteta `ne smiju` biti katoličanstvo i pravoslavlje, koji su uistinu postojali na tlu Bosne prije prodora islama, to može biti samo bogumilstvo.
Protivno intencijama tih rekonstrukcija etnogeneze, u njima se stalno `iza leđa` rekonstruktora potvrđuje da je uistinu tek islamizacija Bosne stvorila uvjete za razvoj posebnoga vjerskog identiteta jednoga dijela srednjovjekovnoga bosanskog stanovništva, koji je bio dovoljno distinktivan u odnosu prema oba postojeća kršćanska identiteta u Bosni da iz jedne krajnje distinktivne nove vjerske zajednice osigura razvoj nove etničke zajednice:
`... Nema Bošnjaka prije islamizacije, što znači da islam ne primaju Bošnjaci, već stanovnici Bosne koji pripadaju raznim religijama, vjerskim zajednicama - bogumilskoj, katoličkoj i pravoslavnoj. Bošnjaci se kao poseban narod, etnos, formiraju tek u procesu islamizacije` (Redžić, 2000).
Tek se islamizacijom jedan dio srednjovjekovnoga bosanskog stanovništva pretvorio u onoga koga Charles Tavlor (2003.) naziva `signifikantnim drugim`, koji je prema katoličkoj i pravoslavnoj zajednici mogao graditi svoj `partikularni identitet` i prema kojemu su te zajednice mogle dodatno diferencirati svoje partikularne identitete.
(Nastaviće se)