Islam nije samo i isključivo duhovnost, već nerazdvojni dio ukupnosti ljudskog življenja. Kad ga čovjek jednom prihvati, on postaje njegov duhovni temelj
Nova je strana sila uvela u Bosnu `timarski sustav` kao novi privredni sustav, uspostavila `vakufski sustav` kao novi socijalni sustav, promijenila socijalnu strukturu i stvorila čaršiju kao `autentičnu društvenu grupu bošnjačkog društva`, promijenila arhitektonski izgled zemlje izgradnjom novog tipa gradova, mostova, bogomolja i drugih objekata, uspostavila nove obrasce društvenih odnosa među ljudima pomoću institucije `komšiluka` kao tipične `mikrozajednice` i izgradila novu kulturu stanovanja, uspostavila novi školski sustav i donijela novu umjetnost uopće te novu `znakovnu umjetnost` kao način simboličnog obilježavanja zajednice i njezinih pripadnika, uvela arapsko pismo i potaknula nastanak alhamijado književnosti na tom pismu, kao i književnosti na turskome i perzijskom jeziku, te uvela stotine novih turskih riječi koje su uvelike promijenile rječnik bosanskog stanovništva, izgradila novu glazbenu umjetnost sa sevdalinkom kao `umjetničkim izrazom društvenih odnosa u bošnjačkoj gradskoj sredini`, u kojoj je `sedimentiran sinkretizam bosanskog i orijentalnog`, izgradila i nametnula posve nove pučke običaje i novi, potpuno sakraliziran način svakidašnjeg života (Đozić, 2003). Ukratko, promijenjene su gotovo sve zatečene društvene strukture, tipovi društvenih odnosa i obrasci društvenosti. Rezultat islamizacije pod osmanskom vlašću sažimlje se ovako:
`Islam nije samo i isključivo duhovnost, već nerazdvojni dio ukupnosti ljudskog življenja. Kad ga čovjek jednom prihvati, on postaje njegov duhovni temelj, na čijoj osnovi izrasta ekonomsko-socijalni i kulturno-civilizacijski sadržaj ukupnosti individualnog života, realiziranog u zajednici. Sve dimenzije života bošnjačke zajednice, nacionalne, ekonomske, etničke, običajne, kulturne i vjerske temeljno su određene islamom`. Ukratko, `islam je uticao na... ukupnu društvenu organizaciju života` (Đozić, 2003).
Avdo Sućeska ustvrdio je da je u Bosni pod osmanskom vlašću `nastalo i oblikovalo se po formi i sadržaju jedno jedinstveno muslimansko društvo, jedna zajednica pored drugih zajednica (pravoslavne, katoličke i jevrejske). Bosansko muslimansko društvo se oformilo kao specifičan vid društva koje je u jednu cjelinu povezivala zajednička vjera islam i zajednička privrženost osmanskoj muslimanskoj državi, čijim su posredstvom Bosanci postali Muslimani i na taj način tijesno povezivali svoju sudbinu sa tom državom` (1974).
Sućeska, dakle, izrijekom tvrdi da se pod osmanskom vlašću srednjovjekovno bosansko društvo raspalo na zasebna vjerska poddruštva, pa se, sukladno tome, o njemu više nije moglo govoriti kao o jedinstvenoj cjelini. Budući da Đozić (2003.) prihvaća Sućeskinu analizu i poziva se na njegove argumente - a to čini kako bi mogao rekonstruirati genezu bošnjačke nacije, budući da Sućeska u stvaranju posebnoga muslimanskog društva vidi temelj nastanka muslimanske nacije - te i sam govori o nastanku odvojenih i zasebnih `socijalnih struktura` unutar svake vjerske zajednice (2003), nije jasno kako se nakon toga metodičko-analitički uopće može govoriti o neprekinutome kontinuitetu u povijesnom razvoju između predosmanskoga i osmanskoga srednjovjekovnog društva u Bosni? O njemu se može govori samo ako se društvo shvati kao prirodna zajednica ljudi koji nastanjuju neko zemljopisno područje, a društveni kontinuitet kao puko `biološko trajanje` na nekom prostoru.
(Nastaviće se)