Drugi argument koji se koristi u obrani postavke o povijesnom kontinuitetu svodi se na to da promjena vjerskog identiteta nije značila i promjenu etničkog identiteta. Taj iskaz implicira uvjerenje kako je u trenutku pada Bosne pod osmansku vlast u njoj živjela konstituirana etnička zajednica. Kako se ta zajednica nazivala i tko ju je činio?
Srednjovjekovni bosanski narod, `dobre Bošnjane`, u etničkom su smislu činili oni koji `govore bosanskim jezikom i pišu svojim pismom bosančicom. Bosna i njezin narod imaju vjeru bosansku, potpuno različitu od vjera drugih naroda, i svoju Crkvu bosansku i svoje vladare - banove i kraljeve i svoju vlastelu. I nešto što je svojstveno samo Bosni, što se ne susreće u praksi drugih naroda, zakletvu zemljom Bosnom` (Đozić, 2003.).
Ostavi li se postrance `zakletva zemljom Bosnom` - koja, uostalom, uopće nije povijesno jedinstvena - onda se konstitutivni elementi srednjovjekovnog bosanskog naroda svode na bosanski jezik, bosansko pismo, bosansku vjeru, Bosansku crkvu i bosanske vladare. Kako bosanski katolici i pravoslavci nisu imali glavna konstitutivna obilježja bosanskog naroda - nisu bili pripadnici bosanske vjere i Crkve bosanske - nisu ni mogli činiti srednjovjekovni bosanski narod. On se očito, historijski retrospektivno, definira tako da se može prikazati kao etnički supstrat iz kojeg se razvila suvremena bošnjačka nacija kao `kvintesencija bosanskog društva` (Đozić, 2003.).
Nije, doduše, jasno kako je taj povijesni proces tekao nakon što su tako definiranom bosanskom narodu nasilno oduzeta gotovo sva njegova konstitutivna etnička obilježja ili, sukladno postavci o dobrovoljnoj islamizaciji, nakon što je on dragovoljno odustao od njih. Osmanskom okupacijom i islamizacijom on je, naime, izgubio i bosansku vjeru i Crkvu bosansku i bosanske vladare, a uvelike i bosansko pismo i bosanski jezik.
Te interpretativne razlike samo ilustriraju duboka razilaženja pripadnika triju nacionalnih zajednica u gledanjima na vlastitu povijest, ali i povijest bosanskog društva i države općenito. Iz njih izviru i na njih se oslanjaju i prijepori i razlike u gledanjima na suvremenost i budućnost društva i države.
Nadalje, svaki je segment nastojao izgraditi i vlastiti privredni sustav. Sastavni dio borbe za teritorij u ratu bilo je nastojanje da se osiguraju privredni resursi - rudnici, izvori energije, šume, plodna zemlja i dr. - i ekonomski objekti koji će omogućiti ekonomski opstanak uspostavljenih političkih tvorevina (Žepić, 2002.). Postoje nacionalne privrede odnosno privredne grane i poduzeća što se ne tretiraju samo kao pretpostavke društvenog života nego i kao nužni uvjeti opstanka pojedinih nacionalnih zajednica na određenim prostorima. Hrvati, primjerice, tvrde da su Tvornica aluminija u Mostaru i elektrane na Neretvi uvjeti njihova nacionalnog opstanka i da bi njihovo preuzimanje od strane federalne vlasti prouzročilo nacionalni egzodus iz tih krajeva.
Napokon, svaki je segment regrutirao vlastite političke i društvene elite. Među tim elitama uglavnom nema preklapanja, pa su pripadnici jedne etničke elite rijetko članovi političkih ili kulturnih institucija i organizacija ostalih elita odnosno nacija. Razvijaju se tri zasebne struje političke misli i tri zasebne političke ideologije (Zgodić, 2003). Priroda tih elita i odnosi među njima jedan su od glavnih uzroka nedjelotvornosti konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini. To je i središnji predmet razmatranja u sljedećem poglavlju.
(Nastaviće se)