Uz Narodnu skupštinu kao glavno zakonodavno tijelo, uspostavljeno je Vijeće naroda kao tijelo koje ima odlučujuću ulogu u zaštiti "vitalnih nacionalnih interesa" svih triju konstitutivnih naroda.
Oni su, pak, ustavno definirani kao interesi koji se tiču prava triju konstitutivnih naroda na primjerenu zastupljenost u zakonodavnim, izvršnim i sudbenim tijelima vlasti, prava u procesima odlučivanja, prava na zaštitu nacionalnog identiteta, prava na obrazovanje, vjeroispovijest, jezik, kulturu i tradiciju itd.
Da bi se ta prava na zaštitu vitalnih nacionalnih interesa i ostvarila, Ustav propisuje da se Vijeće naroda temelji na načelu paritetnosti, to jest da ga čine jednak broj Srba, Bošnjaka i Hrvata, koje biraju nacionalni klubovi zastupnika u Narodnoj skupštini. Da bi Narodna skupština mogla obaviti tu svoju izbornu funkciju, Ustav propisuje da u njoj moraju biti najmanje četiri člana svakoga konstitutivnog naroda. Ako se dogodi da nacionalni klub u Narodnoj skupštini bude imao manje od četiri člana, `dodatni` članovi respektivnoga nacionalnog kluba biraju se među odbornicima skupština općina u Republici Srpskoj. Predsjednik i dva potpredsjednika Republike Srpske moraju pripadati trima konstitutivnim narodima. U vladi ne smije biti više od 65 posto članova iz jednoga konstitutivnog naroda. U javnim institucijama, a to su vladina ministarstva, općinska tijela vlasti, te temeljni i okružni sudovi, jamči se razmjerna zastupljenost pripadnika svih triju naroda. Uz to, od šest najviših političkih dužnosnika - to su premijer, predsjednik Narodne skupštine, predsjednik Vijeća naroda, predsjednici Ustavnog i Vrhovnog suda, te republički državni tužitelj - najviše dva smiju biti pripadnici jednoga konstitutivnog naroda. Ustavni sud ima Vijeće za zaštitu vitalnih interesa kojega čine po dva predstavnika Srba, Bošnjaka i Hrvata te jedan predstavnik ostalih skupina.
- Konsenzus, kvalificirane većine i veto kao pravila odlučivanja
Sve važne odluke donose se konsenzusom ili kvalificiranim većinama u oba doma državnog parlamenta. Primjena običnoga većinskog pravila odlučivanja u parlamentu posebno se ustavno opisuje i obrazlaže, pa se kaže da će zastupnici `uložiti maksimalne napore kako bi ta većina uključivala barem jednu trećinu glasova delegata ili članova sa teritorija svakog entiteta`. Ako ne bude tako, predsjedništvo doma `sastat će se kao komisija i pokušati ishoditi suglasnost u roku od tri dana nakon glasovanja. Ako ovi napori ne uspiju, odluke će se usvajati većinom onih koji su nazočni i koji glasuju, pod uvjetom da glasovi protiv ne uključuju dvije trećine ili više delegata ili članova iz jednog ili drugog entiteta` (čl. 1 st. 3d). Nadalje, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donosi odluke konsenzusom, a `ako propadnu svi napori da se postigne konsenzus`, odluke se donose dvotrećinskom većinom (čl. 5. st. 2c). Nadglasovani član Predsjedništva može potom `dati izjavu da je odluka štetna po vitalne interese entiteta` u kojemu je izabran, a ako tu izjavu potvrdi dvotrećinska većina u Narodnoj skupštini Republike Srpske ili u Domu naroda Federacije, odluka Predsjedništva neće stupiti na snagu (čl. 5 st. 2d). Iz takva opisa proizlazi da su članovi Predsjedništva stvarni veto akteri jer imaju faktično pravo veta na odluke zakonodavnog tijela ako ocijene da one ugrožavaju vitalne interese njihovih naroda, odnosno entiteta.
(Nastaviće se)