I u glavnim političkim institucijama Federacije bitne se odluke uglavnom donose konsenzusom ili kvalificiranim većinama. Odluke se općenito donose pristankom većina u oba doma parlamenta. Odluke o takozvanim vitalnim interesima dvaju konstitutivnih naroda usvajaju se suglasnošću posebne većine u Domu naroda, koju mora činiti većina bošnjačkih i većina hrvatskih zastupnika.
Vlada, pak, mora sve odluke te vrste donositi konsenzusom. Da bi zakoni i propisi koji se tiču vitalnih nacionalnih interesa bili usvojeni, za njih mora glasovati većina zastupnika u sva tri nacionalna kluba Vijeća naroda u Republici Srpskoj.
Takvim ustavnim aranžmanima stvoren je najsloženiji politički sustav u Europi. Na području od 51.129 četvornih kilometara na kojemu živi manje od četiri milijuna stanovnika uspostavljen je konvencionalno teško odredivi politički sustav ustrojen prema 14 ustava - jednome općedržavnom, dvama entitetskima, deset kantonalnih i jednome distriktskom - u kojemu se odluke donose u 14 zakonodavnih tijela, u 14 vlada i u više od 200 ministarstava na pet razina organizacije: državnoj, entitetskoj, kantonalnoj, distriktskoj i općinskoj.
Uz to, postoje tri ustavna suda, tri vrhovna suda, te mnoštvo državnih, entitetskih i kantonalnih sudova raznih vrsta. Mnogi su analitičari skloni tvrditi da je to glavni uzrok zbog kojega politički sustav nije djelotvoran, a demokracija i država čine se neodrživima. No, posrijedi je umnožavanje administrativnih jedinica i državnih tijela koje je tipično za konsocijacijske sustave vlasti.
Razmjerno široka kritika političkog uređenja Bosne i Hercegovine potječe iz dva različita izvora i potaknuta je dvama različitim motivima. Znanstvena kritika uglavnom je usmjerena na sam koncept konsocijacijske demokracije i, posljedično, na obrazac njezine primjene u Bosni i Hercegovini. Ili obratno, iz kritike jednoga empirijskog obrasca konsocijacijske demokracije induktivno se izvodi kritika cijeloga teorijskog koncepta kojemu on pripada.
Ta vrsta kritike uglavnom se uklapa u stari spor između konsocijacijalista i liberala, ali joj dodatnu važnost pridaje činjenica što se kritičari pozivaju na još jedan suvremeni empirijski slučaj koji nanovo podupire njihove stare argumente i predrasude prema konsocijacijalizmu. Politička kritika motivirana je, pak, poglavito nacionalnopolitičkim razlozima i proistječe iz zauzimanja kritičara za drukčiji model uređenja državne zajednice. Taj drugi model, kako će se pokazati, određen je ekskluzivnim nacionalnim interesima jedne bosanskohercegovačke zajednice. Nasuprot kritičkim osporavanjima, nastojat ću pokazati:
? da je konsocijacijska demokracija jedini mogući model uređenja političkih i društvenih odnosa koji jamči opstanak države i demokracije u vjerski i nacionalno podijeljenome bosanskohercegovačkom društvu;
? da u zemlji postoji niz čimbenika koji pogoduju uspostavi i održanju konsocijacijske demokracije;
? da dosadašnji nedostaci i neuspjesi nisu toliko posljedica inherentnih slabosti samog modela ili njegove strukturne neprikladnosti bosanskohercegovačkom društvu, nego nepostojanja temeljnih političkih pretpostavki njegove primjene i djelotvornosti u suvremenoj Bosni i Hercegovini;
? da je te pretpostavke moguće stvoriti djelovanjem svih glavnih političkih aktera.
(Nastavice se)