U prethodnim poglavljima nastojala sam pokazati kako je bitno obilježje bosanskohercegovačkog društva u povijesti bila duboka vjerska i etnička podijeljenost koja se, kadgod to nije bilo normativno zabranjeno i nasilno priječeno, izražavala i u blokovskim oblicima društvenog i političkog organiziranja vjerskih i etničkih segmenata.
Nastojala sam, također, pokazati kako Bosna i Hercegovina ima stanovita iskustva u primjeni konsocijacijskih mehanizama u uređenju političkih odnosa među društvenim segmentima, premda se ne može govoriti o kontinuiranoj, dosljednoj i osviještenoj tradiciji demokratskog konsocijacijalizma.
U ta iskustva treba, dakako, ubrojiti i političku praksu nakon 1995. godine. Nastojala sam, naposljetku, pokazati da su u ratu od 1992. do 1995. godine i nakon njega produbljeni i učvršćeni nacionalni rascjepi među društvenim segmentima, da su se prvi put u povijesti ti segmenti teritorijalizirali i politički institucionalizirali, te da su tako stvorene bitno drukčije pretpostavke za izgradnju samostalne države i djelotvorne demokracije u odnosu prema onima koje su postojale prije rata.
Te se društvene činjenice - neovisno o načinima na koje su nastale, te unatoč političkoj i moralnoj sablazni što ih oni izazivaju - ne mogu nasilno ukidati ili neodgovorno ignorirati. To su, uostalom, priznali i tvorci bosanskohercegovačkoga ustavnog sustava. Stoga se u dogledno vrijeme ne može ozbiljno razmišljati o zamjeni ustavnog modela konsocijacijske države i demokracije `čistom` liberalnom državom i demokracijom, a da to ne izazove teške, a možda i pogubne, posljedice za bosanskohercegovačko društvo i državu. U nastavku treba pokazati postoje li u Bosni i Hercegovini čimbenici koji pogoduju opstanku konsocijacijske demokracije. Treba, dakako, pokazati i koji čimbenici ne idu u prilog tom modelu uređenja političkih odnosa.
Vidljivo je da u Bosni i Hercegovini postoje glavni strukturni čimbenici koji pogoduju uspostavi i opstanku konsocijacijske demokracije: izraziti vjerski i nacionalni rascjepi koji dijele društvo na tri prepoznatljiva segmenta; gotovo `idealtipska` trosegmentalna struktura društva koja isključuje dvojno nadmetanje za potpunu prevlast, kao i nastojanje najbrojnijeg segmenta da zagospodari ostalim segmentima društva; zemljopisna koncentracija segmenata i institucionalizirani djelomični `upravni federalizam`; prostorno i populacijski mala zemlja; relativno velika unutarnja kohezivnost segmenata.
Riječ je, pritom, o takozvanim ortodoksnim čimbenicima koji se smatraju nužnim uvjetima uspostave i održanja konsocijacijske demokracije ili, kako bi rekli deterministi, o čimbenicima koji bitno određuju sudbinu konsocijacijalizma u nekoj zemlji.
O nekim je nepovoljnim čimbenicima - poglavito o vanjskim opasnostima i o radikalnim nacionalizmima - bilo riječi u drugom poglavlju. Od ostalih nepovoljnih čimbenika valja posebno upozoriti na nejednako segmentalno raspoređenu potporu konsocijacijskim aranžmanima, što može biti važan uzrok neuspjeha i propasti cijeloga političkog uređenja. U političkoj kulturi Austrije nikad nije bio potpuno prihvaćen obrazac podjele vlasti u obliku velike koalicije, djelomice zato stoje isključivao smjene na vlasti `nas` i `njih`, dakle, oblik alternacije koji je tipičan za većinske demokracije (Steiner, 1972.).
(Nastaviće se)