Nasuprot tome, Švicarci su uvijek masovno podupirali obrazac podjele vlasti među glavnim društvenim segmentima, što je pridonijelo održanju i stabiliziranju demokracije (Armingeon, 1999). U nastavku ovog poglavlja pokazat ću kako u poslijedejtonskoj Bosni i Hercegovini tri glavna segmenta ne podupiru konsocijacijske aranžmane ni približno jednako. Štoviše, jedan ih segment potpuno odbacuje, a druga ga dva prihvaćaju uvjetno, nejednako i selektivno.
Nadalje, vanjske su opasnosti ostale i nakon relativne stabilizacije regije u promijenjenim oblicima. Već je rečeno da su vanjske opasnosti, koje načelno mogu utjecati na sudbinu konsocijacijalizma i pozitivno i negativno, u Bosni i Hercegovini dosad uvijek djelovale negativno. Vanjske sile nikad nisu istodobno ugrožavale sva tri glavna društvena segmenta, nego je njihova agresija bila usmjerena samo na jednu ili na dvije zajednice. To je dodatno razdvajalo segmente i produbljivalo podjelu društva.
Takvo je stanje radikalizirano u ratovima od 1991. do 1995. godine, kad su se crte vanjskih sukoba poklopile s crtama unutarnjih podjela i sukoba. Kako je `glavni agresor` Jugoslavija, odnosno Srbija, ugrožavala samo hrvatski i bošnjački, ali ne i srpski segment u Bosni i Hercegovini, vanjska opasnost nije pogodovala povezivanju, nego dramatičnom razdvajanju i sukobljavanju segmenata.
Osim toga, `vanjske fronte` još nisu posve stabilizirane. I dok se u Hrvatskoj može govoriti o zadovoljavajućoj razini stabilizacije države i demokracije, državna zajednica Srbije i Crne Gore zahvaćena je dezintegracijskim procesima - secesionističkim procesima u Crnoj Gori i na Kosovu - što bitno destabilizira srbijansku državu i posredno utječe i na srpski segment u Bosni i Hercegovini. Ako se dezintegracijski procesi otegnu i prodube, to bi dugoročno nepovoljno utjecalo na stabilnost demokratske države u Bosni i Hercegovini, a u krajnjem bi je slučaju moglo nanovo temeljito ugroziti.
Naposljetku, nepovoljan je čimbenik i razmjerno slaba tradicija demokratskog konsocijacijalizma i politike akomodacije nacionalnih elita. Tradicija se općenito definira kao `skup teorija ili naracija i povezanih praksi kojeg ljudi baštine i na temelju kojeg dolaze do uvjerenja da djeluju` (Marsh i Stoker, 2005, 696).
Tradicije nisu, kako se katkad misli, zatvorene kategorije koje se temelje na nekom obliku `esencijalističke zablude`, nego se mijenjaju i prilagođavaju kad nastanu nove ideje ili okolnosti koje potiču promjene tradicionalnih uvjerenja. Pojedinci i društvene skupine mogu se istodobno smjestiti u više različitih tradicija - primjerice, u tradiciju etničke tolerancije, ali i u tradiciju etničke nesnošljivosti - a prevaga neke od tih tradicija ovisi o društvenom kontekstu u kojemu oni djeluju.
Ako je u Bosni i Hercegovini početkom devedesetih godina 20. stoljeća prevagnula tradicija etničke nesnošljivosti - koja je uzrokovala sukobe i kojom se ti sukobi, uz vanjske uzroke, mogu objasniti - onda bi na početku 21. stoljeća pojedinci i društvene skupine mogli posegnuti u svojim `tradicijskim prtljagama` za elementima etničke tolerancije i suradnje kao pretpostavkama akomodacijske politike. To napose vrijedi za segmentalne političke elite o čijem djelovanju najviše ovisi razvoj demokracije u podijeljenim društvima.