U nacionalno duboko podijeljenome i konfliktnom društvu, kakvo je bosanskohercegovačko, nije dostatan pristanak građanske većine da bi demokratska država opstala
Ako se, pak, zagovaraju konsocijacijska država i demokracija kao jedini održivi modeli, a istodobno konstatira - kao što je učinjeno u uvodnom poglavlju - da oni nisu djelotvorni, dužnost je analitičara da objasni uzroke problema. Ili nije dobar sam model demokratske države, ili se on, kako glasi omiljeno objašnjenje političkih problema na ovdašnjim prostorima, ne primjenjuje dosljedno u praksi?
Nastojat ću pokazati da, unatoč postojanju niza strukturnih čimbenika za koje se teorijski pretpostavlja da pogoduju uspostavi i održanju konsocijacijske demokracije, problem nastaje zato što empirijskom obrascu konsocijacijske demokracije u Bosni i Hercegovini nedostaju temeljne političke pretpostavke da bi se praktično potvrdio.
Vidim tri glavna uzroka nedjelotvornosti modela konsocijacijske demokracije i konsocijacijske države na razini Bosne i Hercegovine kao državne cjeline, te još jedan, dodatni uzrok na razini Federacije kao državne potcjeline: nepostojanje konsenzusa o državnoj zajednici, nepostojanje konsenzusa o političkom sustavu, nedosljednu strategiju međunarodnih aktera u konstrukciji demokratske države, te nepovoljnu dvosegmentalnu strukturu Federacije s izrazitom brojčanom premoći jednoga segmenta.
- Nepostojanje konsenzusa o državnoj zajednici
Glavni je uzrok nedjelotvornosti konsocijacijske države i demokracije u Bosni i Hercegovini nepostojanje minimalnog konsenzusa pripadnika svih triju konstitutivnih nacionalnih skupina o državnoj zajednici.
Postojanje konsenzusa o stvaranju nove državne zajednice formalno se utvrđuje i provjerava na konstitutivnom referendumu ili plebiscitu na kojemu se većina glasača treba izjasniti u prilog novoj državi. U Bosni i Hercegovini takav je referendum održan 1992. godine.
Rezultati referenduma nedvojbeno potvrđuju da je bosanskohercegovačka država nastala na pristanku građanske većine. No, u nacionalno duboko podijeljenome i konfliktnom društvu, kakvo je bosanskohercegovačko, nije dostatan pristanak građanske većine da bi demokratska država opstala. Bosanskohercegovačko građanstvo je, naime, paradigmatsko multikulturno ili nacionalno diferencirano građanstvo (Kvmlicka, 2003). Stoga je potreban i formalni pristanak većina u svim glavnini nacionalnim segmentima društva ili u svim konstitutivnim narodima. Upravo taj pristanak nije formalno dobijen i potvrđen ni deset godina nakon svršetka rata. Prestanak otvorenoga političkog nasilja nakon 1995. godine može se tumačiti kao pristanak većina u sve tri nacionalne zajednice na mir, ali ne i kao pristanak na život u jednoj državnoj zajednici. Naime, `odsutnost političkog nasilja nije jamstvo političkog konsenzusa` (Rose, 1971.).
Apsolutna većina bosanskohercegovačkih Srba bojkotirala je državni referendum 1992. godine. Štoviše, ona se i prije njegove provedbe odlučila protiv života u Bosni i Hercegovini, pa je područja na kojima je živjela, te vojno i politički kontrolirala faktično otcijepila od nje. Srbi su referendum doživjeli poglavito kao `izjašnjavanje 'za' ratnu opciju` (Popov, 1996,62); glasovanje većine Muslimana i Hrvata za neovisnu bosanskohercegovačku državu shvatili su kao otvoreni poziv na rat (Plavšić, 2005). Apsolutna većina Hrvata poduprla je državno osamostaljenje Bosne i Hercegovine kao, poglavito, kontekstualno ili kontingentno uvjetovan izbor.
Nastaviće se